Je li stiglo novo, novo vrijeme za Hrvatsku

Šeks je dokaz da je materija neuništiva – komentirao je predsjednik Stjepan Mesić, nakon ponovne projekcije filma “Novo, novo vrijeme” autora Rajka Grlića i Igora Mirkovića, činjenicu da je sa scene od 2000. do 2010. godine nestao niz političkih figura, ali Šeks je i tada i danas jednako prisutan, živahan i spreman za političku kombinatoriku. Naravno, i za Mesića – koji je u politici od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća – moglo bi se reći isto, no sama ponovna projekcija filma ostavila je kod nekoliko stotina gledatelja u kinu Europa sjetu, ali i gorčinu. Toliko se očekivalo, tako je malo ostvareno.

Film nemilosrdno razotkriva veličinu želje za promjenama kod naroda, ali i strah i ambiciju politike koja nije sigurna da je dorasla tim željama. Publika u Europi morala je tijekom nove projekcije biti bolno svjesna da su nade iznevjerene, iako se čini da je danas Europa bliža nego tada. Slojevitost tog filmskog dokumenta nije, naime, samo u prikazu djelića svakodnevice toga vremena, ponašanja i razmišljanja tadašnje političke elite, već i u prikazu načina na koji su funkcionirali mediji. Rajko Grlić, jedan od autora filma, smatra da se u Hrvatskoj kao rijetko gdje, uvijek i vječno, iz ove ili one dnevne potrebe, manipulira prošlošću.

– Čini mi se da dokument poput ovog barem malo, koliko je to, naravno, u njegovoj moći, smanjuje to polje manipulacije. S druge strane, o tom vremenu ima jako malo nefriziranih dokumenata. Javna televizija, čija bi to trebala biti primarna zadaća, i onda, kao i danas, polje je strogo kontrolirane stvarnosti. Zato mislim da je film preživio i da će preživjeti i dalje – kaže Grlić, a gledatelji se mogu podsjetiti kako je tih dana stvaran Nacional pod vodstvom Ive Pukanića, kako je radio Radio 101, koji se danas bori za život, i što se zbivalo u hodnicima javne televizije, koja je i danas u previranjima i pod političkim utjecajima.

Tuđman na početku
Film koji je 2000. godine bio zanimljiv i prije svega zabavan, jer je gledan pod nabojem promjena koje su se dogodile, deset godina nakon toga i dalje je zanimljiv jer i sudionike i gledatelje tjera da se prisjete i sebe i života u Hrvatskoj u tih deset godina, ali prije svega je tužan.

Među prvim scenama filma, koji počinje sa zadnjom fazom bolesti Franje Tuđmana, njegovom smrću i pripremama za parlamentarne izbore 3. siječnja – dakle daje politički kontekst u kojem promjene počinju – jest i jedan drugi, krajnje životni kontekst. Prikazana je, naime, pobuna radnika, koji na Markovu trgu prosvjeduju i traže pravdu i uhićenje onih koji su ih upropastili, a slijedi scena u kojoj jedna siromašna žena u otpacima nakon zatvaranja tržnice vidi ‘baš lijepo zelje’.

Radnici i deset godina poslije traže pravdu, pokušavaju saznati tko je opljačkao i uništio poduzeća ili ukrao njihovo žito, ali u međuvremenu je odlučeno da više ne smiju skrnaviti Markov trg. Taj prostor danas služi samo za posebne svečanosti poput dolaska američkog predsjednika ili inauguracija hrvatskih. I dalje nakon zatvaranja tržnica sirotinja traži ‘lijepo zelje’, ali sve je više i onih koji vire iz kontejnera skupljajući plastične boce kako bi popravili bijedne mirovine ili zaradili za dnevnu koricu kruha.

Film koji je 2000. prikazivao entuzijazam političke opozicije i nadu građana u bolji život, ove godine – s iskustvom koje imaju i političari koji su tada bili u naponu snage i građani kojima je u tih 10 godina na neki način oduzeta nada da su prave promjene moguće – pokazuje kako političari iz politike lako mogu nestati, ali i kako se narodu od nade teško oprostiti.

Tomčićeva šutnja
Tadašnji prvi politički ešalon, i HDZ-a i opozicije, bitno je prorijeđen. Neki su u zatvoru, poput Vladimira Zagorca, koji je za Božić 1999. godine bio među uglednim uzvanicima, sjedeći u prvim redovima u katedrali. Neki su umrli, poput Vlatka Pavletića (koji u filmu gaji nadu da bi mogao biti pravi hrvatski predsjednik, a ne samo vršitelj dužnosti nakon Tuđmanove smrti), Vlade Gotovca i Ivice Račana. Neki su se, nakon još pokojeg uzaludnog pokušaja reanimacije, povukli iz politike poput Zlatka Canjuge, Dražena Budiše, Zlatka Tomčića, Ivića Pašalića, Ljerke Mintas Hodak, Borislava Škegre, Mate Granića. Oni iz pozadinskih redova kojima se u kadrovima katkad vide samo dijelovi lica, poput Ive Sanadera, Đurđe Adlešič ili Jadranke Kosor, u međuvremenu su izbili u prvi plan, vukući s više ili manje uspjeha čuperak političkog Kairosa na svoju stranu. Sanader je poput meteora zabljesnuo i izgorio, Đurđa Adlešič svjedoči daljnjem potonuću svoje stranke, a Jadranka Kosor još se može nadati da će njezinih pet minuta dulje potrajati.

– Ne želim govoriti o politici, ali nije mi žao što nisam više u njoj – kratko je odgovorio Zlatko Canjuga, jedna od zabavnijih zvijezda filma, ali i HDZ-a toga vremena, koji je u Ivici Račanu prepoznao pravog protivnika HDZ-a i praktično cijelu kampanju posvetio dosjetkama o njemu.

– Povukao sam se iz politike i ne bih više ni na koji način sudjelovao u tome. Posljednje tri i pol godine nisam dao ni jednu izjavu, pa ne želim ni sada – rekao je Zlatko Tomčić, jedan od lidera četvorke koji u jednom dijelu filma s veseljem očekuje da bude HSS-ov kandidat za predsjednika države, tražeći podršku ostatka koalicije – IDS-a, LS-a i HNS-a. Tomčić na kraju odustaje od kandidature, a četvorka ne daje previše šansi svom kandidatu Mesiću. Jakovčić očekuje za njega tri do pet, a Čačić sedam do deset posto. Mesić se za to vrijeme potpisuje građanki na gips, pleše po trgovima, u pratnji šefa stožera Tomislava Karamarka obilazi Hrvatsku i uspijeva pred Charliejem, i sam se smijući, dati izjavu kako je on jedini ozbiljan predsjednički kandidat, što je nakon trećesiječanjskih izbora 2000. još uvijek izgledalo komično, ali nakon njegova dva mandata govori prije svega o njegovu nevjerojatnom političkom instinktu koji ga je natjerao da se upusti u naizgled nemoguću misiju.

– Kada ponovno gledam film, mogu samo sa sigurnošću potvrditi ono što mi je i tada bilo jasno: predsjedničke izbore izgubio sam onoga trenutka kada Predsjedništvo HDZ-a nije prihvatilo da parlamentarni i predsjednički izbori budu istoga dana. Moj kasniji izlazak iz HDZ-a bio je pobuna protiv onih koji me nisu podržavali ili su činili sve da ne uspijem. Bila je to prije svega ljudska pobuna. Politički bi vjerojatno bilo mudrije da sam ostao u HDZ-u – kaže Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, kandidat HDZ-a za predsjednika države, kasniji osnivač DC-a, a danas poslovni čovjek, lobist, dekan Visoke novinarske škole, koji također nimalo ne žali za politikom. Scena u kojoj on sav usplahiren uvjerava Pašalića da su mu u Glasu Slavonije podmetnuli naslov na intervjuu izazivala je 2000. podsmijeh. Deset godina kasnije pozornost ipak plijeni dostojanstvo kojim je Granić prihvatio poraz i čestitao Mesiću i Budiši, koji su ušli u drugi krug. U međuvremenu se hrvatska javnost, naime, mogla uvjeriti kako neki teško prihvaćaju izborne poraze i koliko im teško pada čestitanje pobjedniku.

Najtragičniji lik
Za Rajka Grlića, ali i za gledatelje filma, sigurno je najtragičniji lik Dražen Budiša. – Jedan iznimno pristojan čovjek koji ostaje u raskoraku između svog intimnog i onog javno dopuštenog nacionalizma i koji, u tom raskoraku i toj pristojnosti, gubi utrku – daje svoje viđenje Grlić, a antologijski kraj filma u kojemu politički autsajder Stjepan Mesić slavi, a gubitnik Budiša sam odlazi u zagrebački mrak – nakon što mu na čekanje rezultata nije došao Ivica Račan, a Ivo Škrabalo smišlja kako mu izboriti dostojanstveno mjesto zagrebačkog gradonačelnika – jednako je tužan kao i prije deset godina, i iz ljudske i iz političke perspektive, jer još jednom dokazuje da se u politici samo pobjednici broje.

Vjerojatno i zbog toga Mesić, treći junak filma, dobiva i nastavak ‘Deset godina poslije’, koji će uskoro biti prikazan. – Mesić je junak tog dokumenta. Čovjek kojemu apsolutno nitko ne daje šanse da postane predsjednik. Ne možete poželjeti boljeg junaka za dokumentarni film. Ali sam povod za ovaj mali nastavak je to što će on biti i prvi naš predsjednik koji u posljednjih šezdesetak godina odlazi u mirovinu, a ne u grob. Činilo nam se to važnim civilizacijskim pomakom i odlučili smo to zabilježiti. Nismo ni imali namjeru u nastavku ponovno pratiti utrku za predsjednika. Jednom smo to učinili. Ne valja pretjerivati s političarima, barem ne s naše strane – objašnjava Grlić.

I doista, niz junaka u filmu “Novo, novo vrijeme” pokazao se u gledanju deset godina poslije potrošnim materijalom od kojega samo rijetki traju dulje od jedne smjene na vlasti. Račan nije uspio napraviti što je zamislio, Mesić je na kraju dva mandata morao s tugom priznati da nisu uhićeni ni svi koje je prije deset godina prozvao na predizbornom skupu u Puli, a već su se pojavili brojni novi koji pune Remetinec. Unutarnja nelikvidnost, prezaduženost, nezaposlenost i korupcija i dalje građanima dokazuju da su promjene prespore, a svaka vlast previše nesposobna. Jedino novi junaci politike naivno vjeruju da su upravo oni bogomdani da uspiju.