Je li Tito SAD-u dao svemirski program?

Je li Jugoslavija razvila tajni svemirski program i prodala ga SAD-u za nekoliko milijardi dolara? Je li baš Tito omogućio Amerikancima da se spuste na Mjesec prije Sovjeta? I je li jugoslavenski maršal bio drzak ili samo nesmotren kada je Nixonu ravno u nos puhao dim iz cigare koje mu je poslao Fidel Castro?

Pozdrav gospođi Tito

Još mnogo sočnih pitanja postavlja se nakon gledanja spektakularnog dokumentarno-igranog filma “Houston, imamo problem!”, koji je svjetsku premijeru imao u subotu na Tribeca Film Festivalu u New Yorku.

Robert De Niro, direktor festivala, dobro je namirisao da će ovaj film zaintrigirati američku publiku, koju je i te kako zanimao odnos američke politike prema jugoslavenskom maršalu, ali i činjenica da je jedna komunistička zemlja možda imala svemirski program razvijeniji od NASA-ina.

Publika ne samo da je film s guštom pogledala, odlično se zabavljala i smijala tijekom 88 minuta projekcije (namjerno ili ne – film traje baš onoliko minuta koliko je Tito doživio godina) već je nakon projekcije za mladog i izvanredno talentiranog slovenskog redatelja Žigu Virca imala bezbroj pitanja. Stoga je De Nirov čovjek u danom trenutku izgubio strpljenje i prekinuo znatiželjnu publiku tako da filmska ekipa, a i mi s njom, može otići na zasluženi domjenak.

“Houston, imamo problem!”, dakle, zabavan je, intrigantan i slojevit film o jednom jugoslavenskom mitu o kome se zapravo vrlo malo zna. Glavni su protagonisti Tito i stanoviti Ivan Pavić. Priča o Paviću, znanstveniku koji je šezdesetih godina prošloga stoljeća poslan preko bare da pomogne Amerikancima dodatno razviti jugoslavenski svemirski program isprepleće se s arhivskim scenama u kojima dominira jugoslavenski vođa. Sve to filozofskim humorom začinio je Slavoj Žižek sjedeći u kožnoj fotelji bez cipela i u ljubičastim čarapama.

U filmu je mnoštvo nikad viđenih ili rijetko viđenih snimki Josipa Broza Tita. Sjajna je, recimo, scena kada Tito daje intervju američkoj novinarki i pokušava bez prevoditeljice odgovarati na pitanja. I to mu vrlo kratko polazi za rukom jer zapinje već na prvoj kompliciranijoj riječi.

Pa onda scena kada Kennedy zove Tita nakon njegova posjeta Washingtonu, a američki predsjednik na kraju uzajamno ljubaznog razgovora kaže: “Pozdravite mi i gospođu Tito.” A Tito sutradan na konferenciji za novinare okreće ploču i kaže kako je nakon posjeta SAD-u zaključio da demokracija u toj zemlji nije na zadovoljavajućoj razini! No najspektakularnija je scena kada Tito odlazi u Maroko, vozi se na svom brodu Galeb, a u konvoju su rakete iz jugoslavenskog svemirskog programa koje treba iskrcati u Casablanci kako bi ih preuzeli Amerikanci. U jednom od drugih brodova je Jovanka, a kada je Tito odluči “posjetiti”, mornari razvuku konop između dva broda i objese o njega stolicu na koju sjeda Tito.

Mornari guraju maršala i on tako putuje na stolici užetom s jednoga broda na drugi. Uvezujući tako mnoštvo zabavnih scena jednu za drugom doima se da je Tito veseli diktator kojega se nitko ne boji iako se redatelj zapravo ne bavi njime, nego mitovima koji se vežu uz njega.

Pavićeva je priča pak vrlo emotivna: na početku filma njegova kći Nataša priča kako joj se iz Amerike javio čovjek koji je tvrdio da je njezin otac iako je njezina majka supruga pokopala prije nego što se ona rodila. Naime, Pavić je početkom šezdesetih bio glavni znanstvenik na jugoslavenskom svemirskom programu, a kad je Tito program “uvalio” Amerikancima za velik novac, poslao je Pavića da pomogne NASA-i.

No, sve je trebala ostati tajna, pa je inscenirana njegova smrt u rodnome Pagu, a sam se Ivan više nije smio javiti ni supruzi niti je ikada vidio svoju kćer. Sve do snimanja ovoga filma...

Nakon što Pavić pronalazi svoju kćer Natašu, odlaze najprije na njegov grob na Pagu, a kad upita svoju kćer – tko zapravo leži ovdje, dobiva odgovor: “Nitko, zašto bi netko ležao u tvom grobu.”

Nakon toga odlaze u Beograd u Kuću cvijeća, a nakon što ugleda grob jugoslavenskog diktatora, promrsi kroz zube: “Nek ide u pičku materinu i Tito.”

S redateljem Žigom Vircom (zanimljivo, njegov otac Andrej direktor je fotografije, a stric Boštjan mu je producent) razgovarao sam u hotelu na Wall Streetu dan nakon filma. Odmah je istaknuo kako se teme prihvatio zato što je Jugoslavija uvijek bila puna enigma, teorija zavjere, mitova, pa je taj mit htio prezentirati tako da publika sama razmišlja što je od svega istina, a što nije. Jedan je američki novinar nakon projekcije napisao: “Znao sam da će me ovaj film zbuniti, ali nisam mislio da će me tako razvaliti.”

Mladi redatelj, koji se rodio uoči raspada Jugoslavije, kaže da je upravo takve reakcije i priželjkivao.

– Samo kad se sjetite koliko je oko aerodroma Željava isprepleteno mitova, priča o izvanzemaljcima i drugim misterijima, jasno je da je to dobar materijal za film – kaže mi redatelj.

Pronađena sjajna arhiva

Dodaje kako su pronašli sjajnu arhivu o Titu i da stoga nisu htjeli raditi klasičan igrani film.

– S druge strane, shvatili smo da to sve može biti intrigantno i da bi gledatelje moglo potaknuti na postavljanje pitanja. Zbog toga smo uzeli taj koncept – imamo fikciju s jedne, a arhivu i faktografiju s druge strane. Meni je važno da u filmu dramaturgija funkcionira, a sve ostalo je – no limit. Da smo radili klasičan dokumentarni film, onda bismo morali pratiti faktografiju. Ovaj je film medijski eksperiment, vidite što gledate, pa se sad sami odlučite u što ćete vjerovati – objašnjava.

Žiga Virc ovim filmom otvara jedno novo poglavlje u kinematografiji na našim područjima. Dokumentarizam je u Hrvatskoj i u okolnim zemljama krut, tradicionalistički, konzervativan, bez intervencionizma. Žiga je upravo tim intervencionizmom iskočio iz tračnica ukočenosti, utkao u dokumentarni film šarm i svoj vlastiti pogled na mitove.

Po svemu sudeći, on je predvodnik jednog novog filmskog vala u regiji koji želi raskrstiti s tradicionalističkim pristupom režiji. Ovaj će film bez sumnje imati utjecaja na mlade autore, željne malo šarolikije strukture režiranja u kojem će dati ne samo svoj zanatski pečat već i nametnuti vlastiti stav o temi koju obrađuje.

– Drago mi je da tako mislite. To znači da je naš rad od četiri godine vrijedan. Nisam za konformizam. Htio sam nešto drugačije učiniti, da to bude nešto novo. Da ima neki jači autorski stav. Jer ljude moraš natjerati da razmišljaju, da raspravljaju. Nisam htio priču sa stručnjacima i raditi dokumentarac o istini. Nisam htio imati običnu priču – kaže daroviti Slovenac.

Ono što se još nameće kao raritet ovog filma jest nevjerojatna količina dobrog humora.

Pitam Žigu kako to da jedan naizgled hladni Slovenac uspijeva napraviti tako duhovitu priču, dok se u tradicionalno humorističnim zemljama poput BiH snimaju uglavnom depresivne teme.

– Haha, istina. Ali i moji su prijašnji radovi miksovi drame i komedije. Radim film kakav bih želio gledati, a ne film uz kakav bih zijevao – zaključuje.

Dobije li ovaj film neku od nagrada na Tribeci, neće to biti nikakvo čudo. Ako pak ne osvoji ništa, imat će za dokazivanje druge festivale, ali i vjerojatno dobro posjećenu kinodistribuciju, koja u Hrvatskoj kreće 28. travnja.

“Houston, imamo problem” svoju će televizijsku premijeru imati sljedeće jeseni na HBO-u. Film je sufinanciran i sredstvima HAVC-a, a hrvatski je koproducent Nukleus film. 

>>Sedlar: Ovaj film ne želi revidirati povijest osim u dijelu koji se odnosi na ponavljanje laži