Je li veći on ili Dražen Petrović? Sabonis - čovjek koji je za života postao Bog

Ostat će vjerojatno vječita dvojba tko je najveći europski igrač svih vremena – Dražen Petrović ili Arvydas Sabonis? Košarkaški Mozart ili div iz Zelene šume?

Taj danas 51-godišnji Litavac, grdosija od 221 centimetara, upisao je odavno svoje ime u sve almanahe, knjige koje govore o velikanima košarke, još za života je postao legenda.

Naši ljubitelji košarke nekako ga se najbolje sjećaju po nezaboravnim dvobojima njegova Žalgirisa i Cibone iz sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, kada su ta dva kluba drmala Starim kontinentom, ili po ondašnjem košarkaškom "klasiku", utakmicama između tadašnje SFRJ i SSSR-a, a Sabonis i Dražen Petrović vodili velike dvoboje, kako na parketu, tako i u medijima.

S obzirom na to da je vrlo brzo izrastao, dva metra je dostigao u 14. godini, košarka je nekako bila i prirodni odabir. A kako je u Litvi ona nacionalni sport, onda nekih prevelikih dilema i nedoumica nije moglo ni biti. Zelena šuma, kako je doslovni prijevod imena Žalgiris, dugo, ali zaista dugo bila je u debelom zapećku. Neprestano su gledali u leđa armijskom klubu, instituciji i ponosu tadašnje države, moskovskom CSKA, koji, predvođen pukovnikom Aleksandrom Gomeljskim, ništa nije prepuštao slučaju. Kada god bi osjetili da im netko opasno puše za vrat, odigrali bi prljavo, ispod stola i iako bi svima sve bilo jasno, nitko se nije previše upuštao u razglabanja. Jer, ipak su to bila vremena kada se u SSSR-u i za benigne stvari znalo robijati.

Arvydas Sabonis ipak je uspio isplivati, tako da je vrlo brzo izabran u reprezentaciju Zbornaje komande. Šira javnost za njega je prvi puta čula na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji 1982., kada je od izbornika Gomeljskog dobio skromnu minutažu, ali već je i to bilo dovoljno da se uvidi kako je riječ o košarkašu koji jednostavno ne može ne postati veliki. Uspio se nametnuti pokraj do tada neprikosnovenog dvojca Vladimir Tkačenko i Aleksandar Bjelostenji.

Gubitnik sa Žalgirisom

Nekako u to vrijeme, u Kaunasu se počela stvarati velika momčad. Trener Vladas Garastas predano je radio na usavršavanju, taktičko-tehničkom odrastanju Sergeja Jovajše, Rimasa Kurtinaitisa, Gintarasa Krapikasa, Valdemara Homičiusa i, naravno, Arvydasa Sabonisa, koji će kasnije proslaviti košarku Litve s broncama na Olimpijskim igrama u Barceloni i Atlanti te srebrom na Europskom prvenstvu u Ateni 1995. Iz sezone u sezonu sve su se više približavali do tada teško dodirljivom vojnom klubu. Od 1985. do 1987. napokon su uspjeli prekinuti dosadnu vladavinu armijskog kluba i sva tri puta okititi se naslovom prvaka. Dva puta bili su i u finalima europskih kupova, ali oba puta iz njih izlazili pognutih glava. Prvi put 1985. poraženi su u finalu Kupa kupova od talijanske Bancorome, da bi godinu potom zaustavljeni u završnici Kupa prvaka od Cibone u Budimpešti.

– Ta dva poraza jako su me pogodila. Mislim da smo u oba navrata bili bolji i, da nije bilo čudnih odluka sudaca, sigurno bismo slavili i osvojili oba velika natjecanja – puno godina kasnije govorio je Sabonis.

Kada ističe suce, onda vjerojatno više misli na svoje isključenje protiv Cibone 1986. nakon divljačkog udaranja kapetana Zagrepčana Mihovila Nakića.

Tada je najbolji igrač Žalgirisa slovio za vrlo nepristupačnog, drskog i bezobraznog čovjeka i košarkaša. A sve zbog toga što je do njegovih izjava bilo nemoguće doći pa je sam ostavljao prostor glasinama. Gdje god bi istrčavao, navijači protivničke momčadi dočekivali bi ga salvama uvreda i zvižduka. A on bi svojom nervozom, ishitrenim reakcijama na parketu još samo više potpirivao strasti. Ali, da je igrao sjajno u većini slučajeva, tu spora nikada nije bilo. Rijetke su bile prigode da bi zakazao, gotovo da ih se nitko i ne sjeća. Jednostavno, prirodni talent koji je radom dostigao sam vrh.

Nekako se logičnim činilo da se pokuša okušati u najboljoj ligi svijeta, NBA, ali tadašnje političke vlasti SSSR-a stopirale su i svaku pomisao na odlazak preko Velike bare. Doduše, draftirao ga je 1986. godine Portland Trail Blazersa, momčad koja je izabrala i našeg Dražena Petrovića, ali će u SAD otići tek devet godina poslije, s navršenih 30 godina i ući u knjige kao najstariji debitant u povijesti lige. A i takav pokazati i dokazati o kakvom se izvanserijskom igraču radilo.

Godinu dana nakon drafta počeli su, međutim, zdravstveni problemi koji su Sabonisa pratili do kraja karijere. Stradala mu je Ahilova tetiva i započela agonija, koja će ga pratiti sve do okončanja bavljenja profesionalnom košarkom u 40. godini života. Da stvar bude još gora, sam si je pogoršao ozljedu i to na kako bizaran i pomalo glup način. Žureći javiti se na telefon nespretno je pao sa stepenice i tako si samo dodatno otežao stanje s koljenima, zglobovima i tetivama.

– Trpio sam velike bolove, mislio sam da nikada neće prestati. Budio sam se noću s mislima zašto se to sve događa baš meni, čime sam to zaslužio, hoću li više ikada biti onakav košarkaš kao prije ozljede i slična propitivanja, tako karakteristična za stanje kada se osjećate bespomoćni – sjeća se Arvydas razdoblja u kojemu su mu najviše pomogli liječnici Portlanda, nesebično se stavivši u službu ozdravljenja igrača od kojega su očekivali da im se uskoro pridruži.

Padom "željezne zavjese" očekivalo se da Sabonis napokon ode u NBA, ali on je sve iznenadio potpisavši za prosječnu španjolsku momčad, Forum Valladolid. U Španjolskoj je proveo sljedećih šest sezona, po tri u Valladolidu i isto toliko u najvećem europskom klubu Realu, osvojivši dva naslova prvaka i kao šlag na tortu – Europsku ligu i to nakon što kraljevski klub prije toga nije slavio dugih petnaest godina u najelitnijem natjecanju.

NBA nije bila spremna

Ovaj jedinstveni košarkaš, kojega su ozljede umnogome spriječile da postigne možda još i više u ionako briljantnoj karijeri, u NBA je došao ipak prekasno, kada su mu koljena već bila preslaba i kada više nije mogao pošteno skočiti. Zadržao je, međutim, veliku snagu u rukama, njegove asistencije iza glave, ispod ruku, bile su jedinstvene i samo još jedan dokaz o kako se inteligentnom košarkašu radilo. Najbolji je ipak bio nekako na poziciji četvorke, okrenut licem prema košu, pri čemu je obilato koristio odličnu tehniku i sjajan šut. U prvoj godini izabran je za All Star utakmicu rookieja, u kojoj je za samo četiri minute provedene na parketu uspio postići čak osam poena te ostvariti četiri skoka. Na kraju sezone izabran je za drugog najboljeg novaka i drugog šestog igrača lige...

Najbolja igračka godina bila mu je treća sezona u Portlandu, koju je okončao s respektabilnih 16 poena i 10 skokova po utakmici. Čak 36 puta ostvario je double-double, uvjerljivo najviše u sastavu koji je tada vodio Mike Dunleavy. Ušao je i u uži izbor za glavnu All Star utakmicu, ali ipak su prednosti dobili Olajuwon, Robbinson i O'Neal. U posljednjoj sezoni prije stanke, već dobrano u 37. godini i dalje je neumorno trpao suparničke koševe, tako da je sezonu opet završio s prosjekom većim od 10 poena po utakmici.

Uslijedila je dobrovoljna pauza i iako je 27. ožujka 2002. registriran za Žalgiris ipak nije odigrao niti jedan susret u toj natjecateljskoj sezoni, a onda je opet iznenadio, potpisavši jednogodišnji ugovor s Portlandom. U toj svojoj posljednjoj sezoni u NBA igrao je prosječno 15,5 minuta uz 6,1 koša i 4,3 skoka. Uslijedio je povratak u Europu, točnije, u svoj klub. Ako su i postojale dvojbe može li ili ne, izvedbe su dokazale kakav je majstor bio taj div iz Kaunasa. S navršenih 39 godina proglašen je najboljim igračem redovne sezone i Top 16 u Euroligi. Samo zahvaljujući sreći Maccabi s Nikolom Vujčićem ih je izbacio s Final Foura. I to je bio definitivan igrački kraj velikog košarkaša, čovjeka koji je još za života ušao u legendu i koji i dalje stoji na usluzi naciji.

Nagovaraju ga da se politički angažira, ali on rezolutno odbija svaku pomisao na takvu vrstu djelovanja. Vrlo je aktivan i u posjetama školama, gdje podučava djecu sportu, zdravom načinu života i razmišljanja.