Je li za demografsku obnovu dovoljna samo molitva Mariji?

Blagdan Velike Gospe ili Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, o čemu u Novome zavjetu uopće nema riječi, počeo se slaviti najprije u Istočnoj (Pravoslavnoj) crkvi u petom, a u Katoličkoj u sedmom stoljeću. Na Tridentskome koncilu (1545.-1563.) nauk o Marijinu uznesenju postao je sastavnim dijelom kršćanskoga učenja da bi ga papa Pio XII. 1950. proglasio „(do sada) posljednjom katoličkom dogmom“. Time se željelo reći da je i Marija kao i njezin sin Isus iz Nazareta pobijedila smrt. Razlika je u tome što je Isus nakon uskrsnuća tijelom i dušom uzašao na nebo vlastitom snagom (Uzašašće), dok je Marija, koja u katoličkome vjerovanju nije božica nego Bogorodica, snagom svoga sina tijelom i dušom uznesena na nebo (Uznesenje). No unatoč činjenici da taj blagdan nema uporišta u evanđeljima, on je u mnogim europskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, ne samo zapovjedni crkveni blagdan nego i državni praznik.

Za ovu priliku potrebno je napomenuti da se o blagdanu Velike Gosp(ojin)e čitao ulomak iz Lukina Evanđelja (Lk 1, 39-56) u kojemu starija trudnica Elizabeta pri susretu s Marijom kaže: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ Upravo temeljem toga pozdrava u kršćanskoj tradiciji se, kako je pisao fra Zvjezdan Linić, ženu trudnicu prepoznavalo kao onu koja je „u blagoslovljenome stanju jer je svaki novi život blagoslov Božji“. A to znači, navodi fra Zvjezdan, da to „nije neko drugo stanje, nego pravo stanje blagoslova i izvor pravog dostojanstva koje žena prima kad postaje majkom“.

I taj pozdrav “i blagoslovljen plod utrobe tvoje“ trebao je i ove godine biti tema propovijedi hrvatskih biskupa. Nažalost, umjesto govora o blagoslovljenome plodu majčine utrobe u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini (iz koje se, prema nalazima prof. Ive Nejašmića s Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu, u Hrvatsku u razdoblju od 1900. do 2001. doselila polovica od 2,3 milijuna u tome razdoblju iz BiH iseljenih osoba), o „blaženome stanju“ tih žena, a to znači o demografiji, o budućnosti i opstanku katolika u obje zemlje, naši biskupi su se u svojim propovijedima natjecali tko će se više dodvoriti populistima i tko će snažnije „udarati” po nehadezeovskim ministrima, posebno po ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak kako bi, kao npr. sisački biskup Vlado Košić, svojom propovijedi poručili da nam nije mjesto među narodima koji imaju obrazovan mladi naraštaj, nego da nam je mjesto u zatvorenim i izoliranim srednjovjekovnim zamcima bez mogućnosti stjecanja novih znanja, uvijek u strahu od susreta s nepoznatim, s drugim i drukčijim. S druge strane, nadbiskup đakovačko-osječki, Đuro Hranić, u svojoj propovijedi u Aljmašu krivicu za lošu demografsku sliku ne vidi u vladajućim strukturama koje ni do sada nisu ništa poduzimale kako bi demografsku politiku definirali i provodili prema napucima stručnjaka, nego u mladim roditeljima, u svojim ponajviše nezaposlenim ili zaposlenim, ali slabo plaćenim vjernicima, jer su komotni i jer ne žele obveze.

Najlakše je, međutim, okomiti se na jadne vjernike, na njihovu komociju, na neprihvaćanje obveza, na njihovu spremnost na pobačaje (kao što je to u svojoj propovijedi učinio umirovljeni biskup Juraj Jezerinac), na istospolne brakove, Istanbulsku konvenciju, itd. Najlakše je vjernicima reći da je molitvom Mariji moguće mijenjati stanje u društvu. Međutim, biskupima je kao i drugima znana ona stara filozofska maksima: „Primum vivere, deinde philosophari!“ Jer, za demografsku obnovu, za postizanje „blaženog stanja“ današnjih mladih katolkinja u Hrvatskoj i BiH, a time i za povećanje broja novorođenih i za smanjenje broja pobačaja nije dovoljna samo molitva Mariji, nego je uz svekoliko opće, ali i zdravstveno obrazovanje i odgoj (čemu se biskupi žestoko protive) potrebno osigurati materijalne uvjete: stan, posao, primjerenu plaću. Potrebno je stvoriti uvjete u kojima ministri koji su smijenjeni zbog raznoraznih malverzacija neće dobivati mjesta u Hrvatskome saboru nego u hrvatskim zatvorima.

A da ovogodišnja proslava Velike Gospe nema odjeka samo u Hrvatskoj, pobrinuo se kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, pozvavši predsjednicu RH u marijansko svetište u Komušinu kraj Teslića u BiH. Sigurno je nije zvao da razgovaraju o demografskoj politici, nego, nadam se, o politici RH prema BiH koja u bitnome šteti upravo katolicima u toj zemlji. Naime, predsjedničinom svađalačkom politikom i politikom HDZ-a iz obje države hrvatski narod u BiH, a posebno u Bosni, doveden je na prosjački štap. I to ne samo oni preostali i na prste prebrojivi Hrvati u Republici Srpskoj, nego i oni u Federaciji BiH koje se uporno nastoji posvađati s onima s kojima u najvećem broju i žive, s Bošnjacima. Iako im se te večeri nije pridružio jaran Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, koji je davne 2005., upravo tu, u Komušini, darovao kardinalu Puljiću brončani pastoralni štap, njih dvoje mogli su u miru zapjevati onu staru jaransku pjesmu: „Alaj mi je večeras po volji, došo dika, i stari i novi.“