Je li zrak bolji u zemljama Europske unije?

Zakonodavstvo Europske unije koje se odnosi na zrak obuhvaća propise o procjeni i upravljanju kakvoćom zraka, vršnim emisijama onečišćujućih tvari, kakvoći naftnih goriva, skladištenju i distribuciji benzina, emisijama CO2 iz vozila, kao i o ograničavanju emisija hlapivih organskih spojeva prilikom obrade vozila. Dakle, odnosi se na izvore onečišćenja od industrijske proizvodnje i prometa. Primjena ovog zakonodavstva osigurava da će se aktivnosti koje imaju veliki utjecaj na kakvoću zraka ograničiti na razinu da ne ugrožavaju okoliš i zdravlje ljudi, uz istodobno smanjivanje količine onečišćivača u atmosferi.

Jedan od razloga za kreiranje politike zaštite okoliša na europskoj razini bile su i negativne posljedice onečišćenja zraka koje su se negativno odrazile i na gospodarstvo – povišene količine sumporovih i dušikovih oksida u atmosferi uzrokovale su „kisele kiše“ odnosno zakiseljavanje tla i voda, što je direktno utjecalo na poljoprivredu i šumarstvo. Drugi, svakako važniji razlog, bilo je očuvanje zdravlja ljudi. 

Iako onečišćenje zraka može biti uzrokovano lokalnim faktorima, važno je naglasiti kako je upravo radi njegova prekograničnog karaktera i postignut konsenzus oko toga da države moraju zajednički djelovati radi sprečavanja negativnih posljedica. Iz tog razloga važno je i za Hrvatsku da se ne samo u neposrednoj blizini izvora onečišćenja, poput industrijskih postrojenja ili gradova, već i u susjednim zemljama poštuju standardi koji će osigurati što bolju kakvoću zraka i u Hrvatskoj.

Interes Hrvatske jest očuvati prirodu i okoliš od eventualnih negativnih utjecaja onečišćivača u atmosferi, stoga je do danas postigla visoku razinu usklađenosti zakonodavstva s pravnom stečevinom u ovom području. Jedan od primjera jest taj da je u procesu pregovora Hrvatska najavila i prezentirala planove svih mjera za dovršetak modernizacije dviju rafinerija do kraja ove godine kako bi gorivo koje proizvode zadovoljilo europske standarde kakvoće.

Kakvoća zraka u Hrvatskoj općenito se poboljšava kroz godine, što uvelike ovisi o primjeni odgovarajućih propisa. Nacionalni plan zaštite i poboljšanja kakvoće zraka donesen je 2008. godine za trogodišnje razdoblje radi provedbe strategije zaštite zraka – definirane su mjere za smanjivanje onečišćenja, osiguravanje provedbe nadzora i zaštite zraka, te poboljšanja njegove kakvoće. Sustavno praćenje onečišćena zraka vrši se posebno na onim područjima koja se smatraju posebno ugroženima radi industrijskih ili drugih aktivnosti.

Primjerice, Državna mreža za trajno praćenje kakvoće zraka (http://zrak.mzopu.hr) pruža informacije o podacima mjerenja pokazatelja na 21 mjernoj postaji, dijelom smještenih u većim hrvatskim gradovima odnosno uz velike izvore onečišćenja, poput rafinerije u Sisku. Agencija za zaštitu okoliša, sukladno Zakonu o zaštiti zraka donesenom prošle godine, ima obavezu izrade Izvješća o praćenju kakvoće zraka za prethodnu kalendarsku godinu, kao i prikupiti i izvijestiti o emisijama onečišćujućih tvari u zrak (http://www.azo.hr).

Kada govorimo o kakvoći zraka, svakako treba spomenuti i emisije stakleničkih plinova koje uzrokuju klimatske promjene te na taj način, osim promjena u okolišu, utječu i na globalno gospodarstvo. Europska unija, kao jedan od predvodnika u sprečavanju klimatskih promjena, promiče gospodarske aktivnosti s minimumom udjela ugljika odnosno promjenama u proizvodnji i potrošnji energije i prometu. Udio emisije stakleničkih plinova po stanovniku u Hrvatskoj je među najnižima u Europi, između ostalog zbog smanjenja proizvodnih aktivnosti, kao i radi povoljnog udjela hidroelektrana u proizvodnji energije.