Jedan dan u životu medicinske sestre: Nakon 12 sati rada, doma dolazim slomljena

Nije rješenje napustiti posao već zaposliti više ljudi.

Tja, onda odu van i rade isto tako ili još gore. Vani smjene znaju biti po 72 sata (u hitnoj), pa se nitko ne buni. Kada odu npr. u Irsku, onda rade vikendom i noćne, jer domaće to uglavnom ne žele raditi... Inače, kod nas se stvari u zdravstvu neće riješiti sve dok se ne uvede konkurencija HZZO-u, vaučeri, mikroparticipacija itd. Ovako kako je sada, ukupan broj zaposlenih u zdravstvu je veliki, opreme ima, ali nitko od pacijenata ne može doći na red ako nemaju dobru vezu, pa onda većina običnog puka ide privatno za sve što može... Da li je to namjerno ili ne, nije bitno, činjenica je da se ogromna lova upumpava u HZZO, a korist imaju samo odabrani. Da sve funkcionira, ne bi cvali privatni sektor i korupcija.

Oduvijek sam mislio da je normalno doći kući umoran i slomljen nakon rada od 8, 10 ili 12 sati? Po članku izgleda da je to postalo neko strašno mučenje? Pa zato imaš preostalo vrijeme da se odmoriš i opet odeš raditi i opet dodješ takav doma, pa ispočetka. Nedjeljom se odmoriš malo više, povetiš se obitelji i socijalnim kontaktima, pa od ponedjeljka opet ista rutina. To inače oni koji sami moraju zaradjivati svoj kruh nazivaju životom.