U trenutku kad je izvršio državni udar i došao na vlast, ljudi su slavili ni ne sluteći kakav pakao im slijedi. U osam godina koje okrutne vladavine Idi Amin Dada naredio je ubojstva oko 300.000 ljudi, neke procjene navode čak i pola milijuna od 12 milijuna stanovnika.
Poznat i kao 'Mesar iz Ugande' osobno je nadgledao masovna ubojstva, međutim toliko je bio uspješan u njegovanju imidža sebe kao osloboditelja Ugande od kolonijalne prošlosti da i dan danas mnogi cijene njegovu ostavštinu, piše Express.
Ideal za vojnika
Idi Amin rođen je kao Idi Amin Dada Oumee u gradu Koboko na sjeverozapadu Ugande, na području koje je blizu granica sa Sudanom i s Kongom. Do danas nije poznat točan datum njegova rođenja, međutim uvražen je stav kako je rođen 1925. godine, no to nikad nije potvrđeno. Njegov sin Hussein u jednoj instanci kazao je da je njegov otac rođen u Kampali 1928. godine.
Njegov otac Amin Dada bio je član plemena Kakwa, a majka Assa Aatte je bila pripadnica Lugbara. No, niti za informacija nije potvrđena. Ono što je poznato da oba plemena spadaju pod etničku skupinu Nubijci, kojima je Amin bio lojalan tijekom cijelog svojeg života. Idi Amana Dadu napustio je otac dok je bio dijete, pa su se on i njegova majka odselili u grad gdje je upisao muslimansku školu gdje je završio samo četiri razreda.
Neobrazovan, ali impozantne visine od 193 centimetara Amin je bio naprosto savršen britanskim kolonijalističkim vlastima koje su vladale zemljom od 1894. godine. U vojsci posvetio se atletici i kako je vrijeme prolazilo tako je dobio i promaknuće u desetnika. Zanimljivo je to što je on početkom pedesetih godina prošlog stoljeća pomagao Britancima da zadrže kontrolu nad svojim afričkim protektoratima boreći se protiv afričkih boraca za slobodu Mau Mau u Keniji i pobunjeničkih boraca u Somaliji, samo kako bi iskoristio antiimperijalističko raspoloženje u narodu kad mu je to trebalo.
Bio je poznat kao nemilosrdan vojnik i stalno se uzdizao u vojnim redovima, te je do 1962. Amin imao najviši čin bilo kojeg Afrikanca u vojsci. Međutim, njegova okrutnost i nemilosrdnost brzo su bili primijećeni. Kad dobio 1962. godine zadatak da iskorijeni kradljivce stoke, otkriveno je da su Amin i njegovi ljudi počinili brutalne zločine. Britanske vlasti u Nairobiju ekshumirale su tijela i otkrile da su žrtve mučene i pretučene na smrt. Neki su bili živi zakopani.
Milton Obote i britanski dužnosnici odlučili su neprocesuirati Amina, već su ga unaprijedili i poslali u Veliku Britaniju na daljnju vojnu obuku. Dvije godine kasnije Amin i premijer Obote sklopili su dogovor na temelju širenja ugandske vojske, a koji se odnosio na razne operacije krijumčarenja. Međutim, Oboteova zlouporaba moći uznemirila je druge političke lidere u Ugandi. A kako bi riješio zahtjeve za istragom, osnovao je skupinu koja ga je pak oslobodila.
Vojni udar
Godine 1966. ugandski parlament optužio je Amina za pronevjeru zlata i bjelokosti u vrijednosti od 350.000 dolara, što je dobio od gerilaca u Kongu, koje je trebao snabdijevati oružjem. Aminove trupe uhitile su pet ministra koji su pokrenuli to pitanje, a Obote se imenovao se za predsjednika i postavio Amina kao zapovjednika cjelokupne vojske. Amin je vlast preuzeo vojnim udarom 25. siječnja 1971.
Ljudi su uglavnom bili oduševljeni kad je on preuzeo vlast. Karizmatičan i poznat po lijepom osmijehu te populistički nastrojen činio se kao idealan izbor. U tome mu je pomoglo što je imao čak šest supruga i to iz različitih etničkih skupina. A vrhunac svoje popularnost u narodu dogodio se kad je dopustio da vrate u Ugandu tijelo u međuvremenu preminulog kralja Mutese kako bi ga sahranili u domovini, te kad je ukinuo Oboteovu tajnu policiju i odobrio amnestiju političkim zatvorenicima. Nije trebalo pak dugo čekati da se otkrije istina o tome tko je on ustvari.
Iza kulisa organizirao je vlastite odrede smrti koji su trebali ubijati vojnike lojalne Oboteu. Vjeruje se da su ubili oko 5000 i 6000 vojnika iz plemena za koje se vjerovalo da su lojalna Oboteu. Isto tako, pokazalo se da i nije najsposobniji kad je riječ o politici. Naime, 1972. godine zatražio je od Izraela novac i oružje za pomoć u borbi protiv Tanzanije, a kad su ih oni odbili obratio se libijskom diktatoru Muamaru Gadafiju, koji je obećao da će mu dati ono što želi.
Kanibalizam
Amin je naredio protjerivanje izraelskog i azijskog stanovništva iz zemlje, što je dovelo do dramatičnog gospodarskog pada u zemlji i pogoršane slike zemlje u svijetu. S obzirom da je ovisio o lojalnosti svojih trupa, redovito ih je podmićivao sa skupom tehnikom, višim činovima pa čak i tvrtkama koje su bile u vlasništvu azijskog stanovništva kojeg je protjerao. Istovremeno, naredio je pokolj sve većeg broja svojih sunarodnjaka. Navodno je naredio da 4000 osoba s invaliditetom bace u Nil kako bi ih krokodili rastrgali.
Jedan od trenutka koji je obilježio njegovu vladavinu je i priznanje da je kanibal.
- Jeo sam ljudsko meso, rekao je 1976.godine i dodao: - Bilo je vrlo slano, još slanije od leopardovog mesa.
Neki su vjerovali da je sve luđe ponašanje ugandskog diktatora posljedica zdravstvenih problema. Naime, vjerovalo se da je u kasnom stadija sifilisa kojim se navodno zarazio kao mlad vojnik i nikad to izliječio. No, čak i stravične priče o njegovim zlodjelima nisu previše utjecale na njegov utjecaj među afričkim zemljama. Njega je organizacija afričkog jedinstva izabrala je 1975. Amina za svog predsjednika, a afričke zemlje blokirale su rezoluciju UN-a.
Jedna od njegovih najšokantnijih odluka upravo je pomaganje palestinskim teroristima koji su oteli Air Franceov let iz Tel Aviva za Pariz u lipnju 1976. godine. Dopustio je da avion sleti u zračnu luku Entebbe u Ugandi i osigurao im vojnike i zalihe dok su držali 246 putnika i 12 članova posade kao taoce. Izrael je pak poslao komandose i oslobodio taoce i ubio teroriste i ugandske vojnike, zbog čega je Amin iz osvete naredio pogubljenje 74-godišnje taokinje koja se liječila u ugandskoj bolnici.
Velika Britanija prekinula je sve diplomatske veze nakon što je naredio ubojstvo istaknutih Ugandanca kao što su nadbiskup Janani Luwum i ministar unutarnjih poslova Charles Oboth Ofumbi. Tad se on nazvao "osvajačem Britanskog carstva", piše Express.
Njegovo suludo ponašanje srušilo je gospodarstvo zemlje, pa su mnogi pobjegli u susjedne zemlje. Tad je pak ustvrdio kako je za sve kriva Tanzanija te je naredio invaziju na nju, no Tanzanija je napala Ugandu i srušila njegovu vlast. Prvo je pobjegao u Libiju, potom u Saudijsku Arabiju gdje je i umro 2003. godine.
Imali smo i mi jednog ovdje, bravar!