– Bio je lijep zimski dan tog 26. siječnja 1992. godine. Bili smo u Divuljama, a u Sinj smo doletjeli avionom AN-2 po gorivo. Poletjeli smo sa sinjskog aerodroma i trebali smo se vratiti nazad, na Divulje. Iz meni nepoznatog razloga avion nije krenuo lijevo, za Split, već smo letjeli ravno, iznad Sinja na predjelu Rubuše gdje je velika trafostanica. Ispred Rubuše pilot je krenuo u desni zaokret. Osjetio sam udar i avion se ispravio. Pogledao sam kroz prozor i vidio kablove dalekovoda zamotane oko lijevog krila. “Zakačili smo dalekovod” rekao sam Šabiću i ostalima. Mislili smo da će pilot podići visinu i vratiti se na aerodrom koji je udaljen samo 2 km. Međutim, došlo je do zatezanja čeličnog užeta i puklo nam je krilo. Slomilo se i avion se nagnuo na lijevu stranu. Legao sam i trenutak poslije, osjetio snažan udar u zemlju. – prisjeća se padobranac Zvonko Kovačević, jedini preživjeli jedne od prvih i najtežih zrakoplovnih nesreća u Domovinskom ratu, kada su poginula petorica pilota i padobranaca, njegovih suboraca i prijatelja.
Poginuli su Branko Fridel, Boris Kekez, Davor Šabić, Mladen Škalic, i Bojan Vojvoda. Bili su pripadnici Samostalnog zrakoplovnog voda Split nastalog iz Samostalnog zrakoplovnog odjeljenja osnovanog 17. listopada 1990. na sportskom aerodromu Sinj od članova aeroklubova Sinj i Split. Od 28. travnja 1991. djeluje u sastavu Četvrte brigade. Zvonko Kovačević opisao nam je najteže trenutke u svom životu kada su mu pred očima izgorjeli prijatelji. Bolne uspomene podijelio je s nama, u spomen na petoricu poginulih letača, koji su pali braneći nebo iznad Hrvatske.
"Sve me je boljelo rekao sam im da to ne rade jer će me ubiti"
– Nakon pada, sve mi se zamračilo, ostao sam na trenutak bez svijesti. Relativno brzo, došao sam k sebi. Bio sam zabijen na stolici, avion je bio pun dima, naprijed je već lagana vatra gorila. Vidio sam svjetlost izvana i u početku sam mislio izaći s prednje strane Ali, u prednjem dijelu bili su moje kolege, nabijeni od udara. Zazvao sam neke od njih, nitko se nije micao. Naprijed je gorjelo i onda sam na bočnom dijelu trupa vidio svjetlost izvana., što znači da je na tom mjestu avion raspuknuo. Tukao sam nogama i tako taj otvor proširio. Ljudi su se već okupili... - zastaje Kovačević u priči. Zrakoplov je pao u sred dana, prije 14 sati, naočigled Sinjana koji su se zatekli vani. Došli su ljudi s njiva, iz obližnjih kuća, dotrčali su i oni koji su igrali balote.
– Prihvatili su me i počeli me vući. Sve me je boljelo rekao sam im da to ne rade jer će me ubiti i neka pomažu drugima jer je unutra još pet ljudi, a avion je pun goriva. Pokušali su sjekirama doći do njih, ali vatra je munjevito zahvatila cijeli avion. U trenutku, postao je buktinja, iznutra je pucalo, bombe i meci koje su kolege imali sa sobom su se aktivirali. Nije se moglo ništa, ljudi su se makli da ne stradaju. Pred našim očima izgorjeli su i avion i moji prijatelji i suborci unutra. Aluminij gori k’o papir, oni su bili mumificirani. Bio sam 10 metara udaljen, na ledini na koju su me dovukli. Svi su poginuli, ja sam preživio i nastavio ratovanje – priča je koja se u pamćenje i srce Zvonka Kovačevića urezala poput drače koja nikada neće prestati boljeti.
Otišao u Pauke
Ne zbog natučenosti, iščašenja, istegnuće mišića, proboja na ošitu, ozljede kralježnice i ostalih fizičkih posljedica već zbog prijatelja kojih više nema. - Sve sam te ljude poznavao prije rata. Sa Šabićem sam bio izrazito dobar, obiteljski... Teško mi je sve to palo. U bolnici su me htjeli zaštiti i rekli su mi da su oni dobro. Poludio sam, znao sam da su mrtvi. Nisam mogao mirovati, bio sam u bolnici tjedan dana, a onda sam na vlastiti zahtjev izašao i otišao na teren. Moja 4. brigada bila je na neumskom ratištu i ja sam se priključio diverzantskom vodu. Noga je boljela, da je tribalo bježat vjerojatno ne bi uspio uteći, ali moglo mi je to što sam otišao na teren. Oko tebe su stalno stradavanja i čovjek se kako vrijeme prolazi, navikne na sve, ali svake godine kada je obljetnica, moram se malo pribrati, da mogu normalno razgovarati – priznaje Kovačević koji se do kraja rata s Četvrtom brigadom našao u još niz pogibeljnih situacija među kojima jer i ranjavanje na Južnom bojištu.
Matko Raos, ratni zapovjednik voda kaže kako je taj avion, Antonov 2, došao iz Zagreba u Divulje. - Avion je bio ispravan. Oni su prenisko letjeli i u desnom zaokretu zakačili su petu žicu dalekovoda. Gromobransko, čelično, uže se zamotalo i puklo je krilo. Pokojni Branko Fridel, znao je da će se srušiti. Digao se sa sjedišta, odvezao se, bio je u prolazu. Oni nisu poginuli pri padu, bili su u nesvijesti i, na žalost, izgorjeli su – kaže Raos. Uzrok nesreće je ljudska greška koja je dovela do tragedije. Visina je bila niska, brzina mala, mogli su i ostali preživjeti pad, ali na nesreću zrakoplov je bio pun goriva koje se zapalilo. - Reakcija u Sinju bila je munjevita. Ljudi su dotrčali, došli su i vatrogasci. Uvjeren sam da je još tada unutra bilo živih ljudi – priča Neven Bazina, nekadašnji sekretar Narodne obrane Općine Sinj, u čijem je susjedstvu pao avion. - Taman sam ručao kada sam čuo strahovit udarac. Izašao sam van i trčao gore, na mjesto nesreće. Pokušali smo doći do ljudi, došli su i vatrogasci, ali nismo ništa mogli. Gorjelo je sve, čak i kamen na kojeg su pali! - priča Bazina.
Obračun s “galebovima JNA”
Među poginulima je i Branko Fridel, legenda hrvatskog zrakoplovstva o čijem junaštvu i letačkoj sposobnosti zrakoplovci još pričaju priče. Jednu od njih doznali smo od Mladena Krstulovića, njihovog suborca s početak 90-ih.
– Taman je poletio utvom sa sinjskog aerodroma za Hvar, kada su iza Klisa naišla dva galeba JNA koji su doletjeli iz Mostara. Imali smo stalan sustav prisluškivanja i snimanja i čuo sam kako njih dvojica govore “Je li ga vidiš?”. Uočili su ga i pucali. U momentu kada je Fidel polijetao, jedan je opalio po njemu raketama i pogodio ga. Branko je bio toliko priseban i sposoban da je sletio između topola, na ledinu. Uzeo je kalašnjikov i trčao dalje od aviona. Na to je naša protuzračna obrana zapucala i oni su umrli od straha i pobjegli – ispričao je Krstulović. Sutradan je s Božom Kuduzom, članom aerokluba s kojim se družio otišao na mjesto na koje se prisilno spustio.
– Tada je imao veliku sreću. Gađali su ga, a padalo je između njega i aviona. Imao je sreće što su rakete upadale u izorano polje, napravile su rupe od tri metra, ali geleri se nisu širili, udarili su u avion koji je zaštitio Branka – nadopunjava priču Kuduz. Na žalost, sreća mu je Branku Fridelu i još četvorici nebeskih heroja vrlo brzo okrenula leđa. Njihovi suborci i prijatelji zaslužni su što žrtva i junaštvo prekinute mladosti nikada neće biti zaboravljeno.
>>Mile Dedaković Jastreb: U Novigradu sam se preporodio
>>Ante Deur: Dat ću sve od sebe da s branitelja spadne teret grupacije ljudi koja uvijek nešto traži