Jedni se boje asimilacije, drugi nemaju ništa sa Srbima i Srbijom...

– Kad su moj djed i njegov prijatelj došli glasati na prošlim izborima, žena iz izbornog povjerenstva pitala ih je: “Hoćete li glasati za manjinsku listu?” Djed je na to počeo vikati na nju i rekao joj je da se on ne osjeća manjinom, već građaninom ove zemlje i da su njegovi tu već tristo godina... – riječi su mlade žene iz Garešnice (33), koje govore da se mnogi građani srpske nacionalnosti osjećaju prije svega kao građani Hrvatske, a ne kao manjina.

U časopisu Politička misao objavljen je zanimljiv znanstveni rad “Identitet Srba u Hrvatskoj”, u kojem je Filip Škiljan, suradnik Instituta za migracije i doktor povijesnih znanosti, analizirao tradicionalne i moderne elemente srpskog identiteta. Istraživanjem je obuhvatio 36 građana srpske nacionalnosti iz Hrvatske, među kojima i ženu iz Garešnice. Pitao ih je o precima, o odnosu prema ćirilici i jeziku Srba u Hrvatskoj, o pravoslavnoj vjeri, odnosima s Hrvatima u predratnom razdoblju, o promjenama međuljudskih odnosa i shvaćanju identiteta nakon 90-ih... Mnogi s kojima je Škiljan razgovarao boje se izumiranja, asimilacije i gubitka identiteta. Tako sugovornica iz Garešnice (33) kaže: “Od srpskog identiteta ostat će uskoro samo folklor i srpska slava”. Koliko je taj strah utemeljen?

– Gubitak identiteta kod građana srpske nacionalnosti teško da je zamisliv. Doduše, zbog velikog broja građana koji su rođeni u miješanim brakovima, koji žive u gradovima i ne žele se identificirati kao Srbi, već ponajprije kao hrvatski građani, te zbog starog stanovništva na Banovini, Kordunu, u Lici, Dalmatinskoj zagori i zapadnoj Slavoniji broj Srba u Hrvatskoj će padati u svakom sljedećem popisu stanovništva. Drugačije je u istočnoj Slavoniji, Baranji i Srijemu, gdje živi i mlađe srpsko stanovništvo. Pesimizam kazivača ističe njihovu zabrinutost zbog mogućeg gubitka identiteta, no ne stoji kao znanstvena spoznaja – kaže Škiljan, koji se bavio istraživanjem identiteta mnogih nacionalnih manjina.

Ćirilica samo na grobljima

Ćirilica, koja je u srednjem vijeku bila i hrvatsko pismo, u Hrvatskoj se identificira kao srpsko pismo. Građanin (68) iz Vlahovića kod Gline o ćirilici kaže: “Iritira hrvatsko odbijanje ćirilice kada je poznato da su se Hrvati opismenili na tom pismu”. Mlada žena iz Kostajnice (36) tumači važnost ćirilice: “Ćirilica je bitna zbog toga što su naši jezici zasnovani na zajedničkom korpusu riječi. Ćirilica je taj razlikovni detalj...” No u ludbreškom kraju ćirilica nema takvo značenje za građane srpske nacionalnosti, pa mladić (29) iz Čukovca kaže: “Jedini susret s ćirilicom u našem kraju jest na nadgrobnim spomenicima koji su stariji od 50 godina”.

Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Nakon rata 90-ih Srpska pravoslavna crkva, navodi Škiljan, postala je uporište identiteta Srbima u Hrvatskoj. Citira iskaz žene iz Vrhovina (64): “Svi su do posljednjeg rata bili ateisti i komunisti. Međutim, brat se krstio u posljednjem ratu, a krstio je i svoju djecu. Probudio se taj duh pravoslavlja. To je zato što je onaj rat bio ideološki, a ovaj je bio nacionalni.”

– Religijska komponenta identiteta često je zamijenila antifašističku i u nekim dijelovima Hrvatske srpski identitet manje je izražen. Najviše me zaintrigirala činjenica da se Srbi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Moslavini, bjelovarskom kraju, Podravini, na križevačkom području i u okolici Svetog Ivana Zeline u prvom redu osjećaju pravoslavcima, a ne Srbima. Štoviše, nacionalni element niječu i ne osjećaju se Srbima. To su mi ispričali kazivači koji se ne osjećaju tako, ali te pojave primjećuju u okolini – napominje Škiljan.

Srpstvo privatna stvar

U istraživanju citira iskaz muškarca (67) iz Letičana kraj Bjelovara: “Mislim da su pobrkani lončići. Moji su došli u Kupinovac prije više od tristo godina tko zna odakle. Ja sa Srbima i Srbijom nemam ama baš ništa”. Koliko su heterogeni stavovi građana srpske nacionalnosti pokazuje stav Osječanke koja na iskaz Letičanina uzvraća: “Možda im je lakše reći da su pravoslavci nego da su Srbi. Srbi su ‘loši dečki’, pa im je lakše reći da su pravoslavci.”

Srbi su bili manje religiozni u Lici, na Kordunu i na Banovini, gdje je bio snažniji antifašistički pokret. Osim stanovnika istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, Srbi govore ijekavicom. Benkovčanin (32) kaže: “U Benkovcu su svi domaći Hrvati prihvatili ikavicu, a Srbi i dalje govore štokavski ijekavski iako ih ima koji govore ikavicom. Imam prijatelja koji je rođen 1986. Vratio se 2001./2002. u Hrvatsku i radi u tvornici lakih metala. Bilo mu je jako teško prve tri godine. Toliko je tiho govorio da ga nisam razumio ni jednu riječ. Sada govori ikavicom. Kad sam se vratio 2008., radio sam u pilani s razvojačenim braniteljima. Jedan mi je rekao da nije mlijeko nego mliko, ali mu ja nisam pustio. U Srbiji sam zbog govora imao problema pa sam prihvatio ekavicu. Kad sam se vratio u Hrvatsku, govorim kao i moji doma i više mi nikada nitko neće nametnuti dijalekt.”

Jedan dio urbanih Srba nacionalni identitet, piše Škiljan, ne stavlja u prvi plan, već su im važniji drugi identiteti, kao identitet profesije, spolni, vjerski. Dio ih to što su Srbi smatra privatnom stvari, a često i nebitnom činjenicom. Kninjanin (35) objašnjava: “Potreba za izražavanjem identiteta kroz nacionalne grupe odraz je blijede slike građanskog društva u Hrvatskoj. Dokazivanje identiteta put je koji forsira podjele i stvara animozitet među podijeljenima.”

Asimilacija u gradovima

Asimilacija građana srpske nacionalnosti snažna je u velikim gradovima. Tako žena iz Garešnice (33) kaže: “Zvali smo više od 1000 ljudi u Zagrebu zato da bismo objasnili kako postoji manjinska lista. Većina njih nam je odgovorila da nisu zainteresirani glasati za manjinsku listu jer se osjećaju građanima ove države, a ne manjinom.”

SDSS najveći broj birača ima u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. No, u drugim krajevima ispitanici svjedoče o drugačijoj situaciji. Mlada žena iz Hrvatske Kostajnice (36) kaže: “Ali, znate, u Kostajnici nikada nikakvo dobro nije došlo od srpskih stranaka. Zato nikada nitko od Srba ne glasa za srpske stranke, već samo za hrvatske. Škiljan je zabilježio i slično razmišljanje Imoćanke (57): “Tamo gdje je većina Srba, tamo srpske stranke imaju više uspjeha. Kod nas ne mnogo. Mislim da ljudi više vjeruju SDP-u i HNS-u.”

Ispitanici su govorili i o dobrim predratnim odnosima između Srba i Hrvata. Muškarac (36) iz Ogulina opisuje: “Do 1991. nisam znao što je nacionalnost i kojoj nacionalnosti pripadam. Slavili smo Božić 7. januara, ali kao dijete nisam ni mislio da postoje neke razlike, niti su mi objašnjavali da postoje dva Božića, dva Uskrsa. Živjeli smo kao Jugoslaveni, kako smo i bili deklarirani, iako smo etnički Srbi. Djetinjstvo sam proveo u hrvatskom naselju i najbolji prijatelji su mi bili Hrvati. Ja sam navijao za Zvezdu, a oni za Dinamo. Za Zvezdu smo navijali brat i ja jer nam je ujak, veliki zvezdaš, poklonio Zvezdinu zastavu. Nisam osjećao ni tu podjelu između Zvezde i Dinama kao nacionalnu nego kao sportsku.” Jedini iskaz koji dovodi u pitanje dobre predratne odnose Srba i Hrvata u Škiljanovu istraživanju je iskaz žene (67) iz Vlahovića: “U razdoblju između 1945. i 1990. odnos između Hrvata i Srba na glinskom području bio je pun cinizma i neiskrenosti. Za to su krivi komunisti i obje crkve. Nitko nije htio da iskorači jedan prema drugom, pa je zato 1991. zločin postao normalna stvar.”