Jedno poslijepodne i večer u društvu i paralelnom svemiru naše neizmjerno bogate elite

Prvo sučeljavanje Trumpa i Bidena jedan je komentator CNN-a nazvao cirkusom. Ubrzo je stigla poruka jednog profesionalnog cirkusanta s molbom da se uzdrže od takvih za njegovu ozbiljnu profesiju uvredljivih usporedbi. Prostota i lopovluk dominiraju vijestima iz zemlje i svijeta. Cijeli je sustav podešen u korist utajivača i korupcije. Dok se za masu broje zaraženi, drugi broje, gomilaju i skrivaju milijune. Pokoji milijun koji se čudom otkrije u nekom prtljažniku potiče logično pitanje: koliko toga tek ostaje i dalje skriveno? Gdje uopće staje ta gnojna gangrena, je li moguće da je ijedan organ priključen na taj zatrovani krvotok mogao ostati zdrav i nezaražen?

U isto vrijeme daleko od interesa i pažnje histerične javnosti ostaje šačica ljudi toliko silno i nezamislivo bogatih da ostaju neokrznuti i neprimijećeni. Njihovo ih bogatstvo štiti dok žive u svom paralelnom svemiru odvojenom od onog za što su nas uvjerili da je ljudska stvarnost. Imao sam ovih dana privilegiju provesti jedno poslijepodne i jednu večer s jednom takvom grupicom. Ne da nismo uopće spomenuli, nego nikome ni na kraj pameti nije bila ni korona, ni Trump, a kamoli lokalne svađe, prepucavanja, istrage i uhićenja. Ne zato što bi oni bili nezainteresirani za svijet u kojem žive. Itekako bi imali o svim tim pošastima što reći jer su iznimno inteligentni i njihova je moć opažanja i zaključivanja natprosječno visoka, a njihova čula, emocije i pažnja vrlo oštri i fokusirani. Ali, njima je njihovo osobno bogatstvo važnije od trivijalnosti koje guše svaku suvislu misao. Oni su zaokupljeni svojim blagom koje neprestano prevrću gledajući kako iz njega izvući što više koristi, kako ga još uvećati i kako ga sa što više ljudi podijeliti.

Ovo posljednje, ta želja za dijeljenjem, to se ne uklapa u našu sliku o šačici milijardera koji zgrću bogatstvo dok običan svijet biva sve siromašniji. To u ovoj priči zvuči čudno i zbunjujuće, zar ne? Ne, nisam bio u klubu u Slovenskoj ulici, ali nemojte da vam kao ovcama odmah popusti pažnja kada kažem da ne pričam o tajkunima ili njihovoj obijesnoj djeci, nego o istinskoj eliti, o umjetnicima. Oni žive u galaksiji u kojoj postoje samo dva sunca, a sve drugo su sateliti. Središta njihova univerzuma i kozmosa dva su glazbena genija: Johann Sebastian Bach i Olivier Messiaen. Za prvog ste sigurno svi barem čuli, za drugog mnogi od vas i nisu. U tome i jest problem. Olivier Messiaen je skriveno sunce uskovitlanog vrtloga glazbe 20. stoljeća, stvaratelj mističnog opusa koji sjaji kroz stoljeća, prošla i buduća. Veliki Francuz koji je živio od 1908. do 1992. bio je skladatelj, orguljaš, pijanist, teoretičar, ornitolog i zvjezdoznanac.

Petero ljudi o kojima vam pišem njegovom su glazbom zaokupljeni veći dio svog života. Najmlađeg među njima, 25-godišnjeg studenta udaraljki i kompozicije Šimuna Matišića, koji je već kao dječarac počeo žariti i paliti hrvatskom jazz-scenom, zarazila je Messiaenom još u osnovnoj glazbenoj školi njegova profesorica klavira Sretna Meštrović, umjetnica koja na našoj sceni dobrim dijelom i zbog čudesnih tumačenja Messiaenovih djela, kao i Bachovih, uživa gotovo ezoterični kultni status. Šimun je svoj zanos prenio na svoju stariju sestru, svježe mlado lice i glas hrvatske vokalne i operne scene koja posljednjih godina, služeći se djevojačkim prezimenom svoje i Šimunove majke, gradi karijeru kao Marta Schwaiger. U svemiru Bachovih nota na nju je naišao i umjetničku suradnju s njom započeo Dani Bošnjak, dugogodišnji flautist Zagrebačke filharmonije i mnogih drugih ansambala, glazbenik čije mi je zaneseno i uživljeno lice na mnogim koncertima često govorilo jednako mnogo, a ponekad i više nego muziciranje cijelog orkestra oko njega. Kada je preko Marte upoznao Šimuna, i kada mu je taj mladić, poput tajne lozinke, naveo Messiaenovo ime kao središte vlastite umjetničke estetike i temelj umjetničkog poziva, Dani je oduševljeno pomislio, a možda i naglas rekao: pa tebe cijeli život čekam!

U blizini je stalno bio i Šimunov prijatelj još od školskih klupa Stjepan Vugler, nadareni dirigent, pedagog i harmonikaš. Naposljetku su svojoj družini priključili i Danijeva brata Alana Bošnjaka, stalnog trombonista u orkestru Opere zagrebačkog HNK, u kojem se nipošto ne iscrpljuje sva njegova velika umjetnička znatiželja i svestranost. Tako je prije tri godine nastao peteročlani Harlequin Art Collective. Ime im zvuči onoliko šaljivo koliko poput šale zvuči činjenica da se petero ljudi različitih generacija okupilo i sve svoje talente i snage, a nerijetko i vlastiti novac, počelo ulagati u veliki, vrlo ozbiljan i, dakako, potpuno neprofitabilan projekt Messiaen.

I zato smo, kad sam ih napokon sreo, razgovarali samo o Messiaenu. A neku večer, na čudesnom koncertu Samoborske glazbene jeseni, gdje sam ih napokon i čuo, izvodeći Matišićev majstorski aranžman Messiaenova ciklusa za glas i klavir “Harawi: pjesme i ljubavi i smrti”, pokrenuli su još jednom čitav svemirski kovitlac zvukova, boja, melodija, harmonija, pjeva ptica i plesa zvijezda pjevajući i svirajući o čovjeku, o ljubavi, životu i smrti, tajni ljudskog postojanja i naše svrhe u svemiru.

Njihovo je bogatstvo neizrecivo i neizbrojivo u novcu. To je bogatstvo koje se čovječanstvu uskraćuje i krade srozavanjem obrazovanja i gušenjem duha u bujicama prostote, beznačajnosti i razbojništva. Što su svi oni dolarski milijarderi nego puki alatničari, skladištari, poštari, veleposjednici i iznajmljivači virtualnih bespuća. To ne može i ne smije biti vrhunac ljudske evolucije, nego elita duha koja čovjeka uzdiže i pokazuje mu vrhunce jedinstvenih ljudskih sposobnosti i svojstava. Među kojima je i dalje, neizreciva u novcu, najveća ljubav. Svemirska, božanska, ljudska.