Jednom predsjednik - uvijek predsjednik

Ako je cilj političara biti viđen i biti prisutan, onda je esdepeovka Željka Antunović to postigla. Njezina najava koja se, prema principu “spontano na moj znak”, istoga dana pojavila u dvojim novinama pod gotovo istim naslovom – da želi biti predsjednica SDP-a – uskomešala je njezine stranačke kolege, ali i izazvala pozornost kržljave hrvatske javnosti. Prema oprobanim obrascima krenula je medijska priča. Ivica Račan je odmah izašao iz ilegale, u koju se povukao kao da je predratni skojevac, i s kačketom se pojavio u Crnom Lugu, a ondje se potom pojavila i pretendentica na njegovo mjesto. U graju oko Željke Antunović i njezinih ambicija žurno su uključeni i drugi viđeniji iz SDP-a, da bi ih se pitalo što o tome misle. Od sasvim razumljive želje jedne političarke stvorena je medijska priča, vjerojatno više za SDP-ove “kućne potrebe” nego za neki ozbiljniji interes “najšire javnosti”.
Naša se “najšira javnost” vjerojatno bila jako zabrinula kada je Ivica Račan kao jako važno objelodanio da se “povlači u ilegalu” kako bi u nekoj skrovitosti stranačkim “kamaradima” iznio svoje skrovite misli i zajedno s njima domislio način kako da u “vrućoj jeseni” pokuša politički prevrat. Osim kruga reflektanata na njegovo mjesto ili pretendenata na stranačke i državne funkcije, nema nikakvog ozbiljnog razloga da netko drugi bude zabrinut ili radostan ni Račanovim odlaskom “u ilegalu” ni povratkom iz nje. I odlazak i povratak uglavnom funkcioniraju kao medijske priče. Političari žive za medije, a mediji (i) od političara. A “život je negdje drugdje”. Dok političari žive od puka, puk ne živi za političare, još manje od političara. Pučanstvo je gotovo izgubilo nadu da stav “bit će bolje” može vezati uz političare. Pa je većini vjerojatno i svejedno hoće li SDP-om vladati Ivica Račan ili Željka Antunović, državom, pak, Račan ili Sanader.

Način kako se političku želju Željke Antunović dočekalo u njezinoj stranci otkrio je i nekadašnje političke obrasce i “okvire orijentacije”, možda još iz vremena dok se još stvarno odlazilo u ilegalu. Mrzovolja s kojom su neki esdepeovci dočekali “soliranje” svoje potpredsjednice moguće je svjedočenje da svijest o nužnosti “konzultacija u bazi” i dalje živi. Jedino je sadašnji SDP-ov predsjednik na samokandidaturu Ž. Antunović ostao “cool”, valjda uvjeren da ga čeka premijersko mjesto, nakon čega bi darežljivo i kavalirski pristao da joj prepusti mjesto stranačkog predsjednika. Sam pak Račan nije toliko u politici praktičar starih metoda, ali je egzemplar stare navike “jednom predsjednik, uvijek predsjednik”. Po političkoj dugovječnosti jedino ga na presjedničkom mjestu “šije” Tito.Ima nešto univerzalno, dugovječno, gotovo svevremensko, što povezuje političare. Možda je to ponajprije uvjerenost u vlastitu univerzalnost.
Željki Antunović ne manjka samouvjerenosti takvog tipa. Takva tvrdnja nije jedino posljedica lakoće s kojom je svojedobno preuzetno preuzela biti ministricom obrane. Dojam je da bi ona s jednakom preuzetnošću pristala biti i ministricom zdravstva ili guvernerom Narodne banke. Naši su političari često uvjereni ne samo da mogu nego i da znaju sve. I kada se gleda ta drčnost, onda se čini da se u ovih petnaestak godina višestranačja zapravo ništa bitno nije niti promijenilo. Nekad si mogao, ako si mogao, tj. ako si imao političke poćudnosti, jedno vrijeme biti direktor banke, potom jednako upravitelj rudnika ili šef općinskih tajnih službi.
Da je nekada nekome od tih samouvjerenih i bahatih tipova netko još moćniji rekao može li se prihvatiti da bude profesorom na fakultetu ili glavnim kirurgom na Rebru, valjda bi njihov jedini odgovor na to bio smirujući pokret rukom, kao ne brini, sve će biti pod kontrolom.
Uz vlast i političare na vlasti kod nas se – vjerojatno zbog podaničke svijesti i poltronstva, te medijske servilnosti – uobičajilo vezati i priče o njihovoj univerzalnosti, koja probija granice politike. Pa je tako Tito, među ostalim, bio i “veliki majstor” na svome “drebanku”, a Tuđman, uza sve, i “izvrstan tenisač”. Iz tih i sličnih političkih početnica učili su i današnji političari, pa i ambiciozna potpredsjednica SDP-a. Priznati se “univerzalnim neznalicom” političaru znači potpisati vlastitu političku i medijsku smrt. Ne “pojavljivati se u javnosti” – potpuno isto.