Prevelika proizvodnja nafte i smanjena potražnja za njom srušila je cijenu crnog zlata na 11-godišnji minimum. Cijena barela nafte sada je 36 dolara, no prema predviđanjima svjetskih financijskih institucija, sljedeće godine gorivo bi moglo biti još jeftinije. Barel nafte mogao bi koštati samo 20 dolara.
Međunarodni monetarni fond (MMF) tako je nedavno izašao s procjenom da bi preporod iranskog izvoza nafte, nakon što su zapadne zemlje ukinule sankcije toj islamskoj republici, mogao u 2016. srušiti cijene nafte za dodatnih pet do 15 dolara po barelu. Iran posjeduje četvrte po veličini rezerve nafte u svijetu i očekuje se da će sljedeće godine crpiti dodatnih pola milijuna barela dnevno. Iranski izvoz nafte pao je za oko milijun barela dnevno 2011. kada su Iranu uvedene sankcije.
Globalne zalihe
Dodatna nafta iz Irana na svjetskom tržištu, prema procjenama Međunarodne agencije za energetiku, bit će jedan od glavnih čimbenika zbog kojeg će se globalne zalihe crnog zlata sljedeće godine popeti na čak 300 milijuna barela.
A tko su dobitnici i gubitnici zbog sve jeftinije nafte? Gledajući globalno, svi su dobitnici jer, prema izačunima MMF-a, svaki pad cijene barela od 10 dolara potiče svjetski rast za 0,2 posto. To znači da je od lipnja 2014. kad je cijena barela bila 120 dolara pa dosad, kad je pala ispod 40 dolara, globalni BDP porastao za 1,6 posto odnosno za oko bilijun dolara. No taj rast, naravno, nije ravnomjerno raspoređem među državama. Veliki proizvođači nafte, države i naftne kompanije su u minusu, a uvoznici i potrošači tog energenta u plusu.
Pri tome nemaju svi izvoznici iste gubitke. Oni se razlikuju po tome koliko ih stoji crpljenje i koliko im punjenje državnih proračuna ovisi o cijeni nafte. Tako primjerice Saudijsku Arabiju crpljenje jednog barela nafte košta samo dva dolara, no toj državi potrebna je cijena barela od čak 100 dolara da bi napunila proračun i pokrila sve svoje troškove. Ta država izdvaja velik novac za obrazovanje, stambeno zbrinjavanje i brojne druge socijalne transfere kojima kupuje socijalni mir i održava vlast postojeće dinastije. Gotovo 75 posto od svakog zarađenog petrodolara saudijska vlada koristi za financiranje socijalnih troškova.
I dok svuda u svijetu vozači iz dana u dan zbog niskih cijena nafte izdvajaju sve manje za gorivo, ono je u Saudijskoj Arabiji ovih dana poskupjelo za čak 40 posto. Tamošnja vlada morala se odlučiti za taj potez zbog državnog deficita od čak 98 milijardi dolara, koji će pokušati smanjiti i privatizacijom određenih sektora. Kojih točno, još ne želi otkriti.
U sličnoj situaciji su i drugi izvoznici i doživljavaju ekonomski pad. Venezuela, Iran, Nigerija, Brazil i Rusija suočavaju se s padom izvoznih prihoda, rastom inflacije i smanjenjem stranih investicija. Znatna devalvacija ruskog rublja, politička nestabilnost u Brazilu i brzo propadanje gospodarstva u Venezueli – sve je to povezano s niskim cijenama nafte. Rusija primjerice ima veće troškove proizvodnje nafte od Saudijske Arabije, oko osam dolara po barelu, a ekonomisti procjenjuju da će ruski BDP u ovoj godini pasti najmanje 4,5 posto zbog pada cijene nafte ispod 50 dolara po barelu. Jeftina se nafta u nekim zemljama, npr. Kanadi, negativno odražava na rast i inflaciju jer se prihodi od izvoza smanjuju, što dovodi do smanjenja domaće potražnje.
Od pada cijena nafte najveću korist imaju njezini najveći neto uvoznici – Kina, Japan, Indija i Europska unija. Na uvoz energije EU godišnje potroši, prema podacima iz 2013., oko 500 milijardi dolara, a od tog iznosa 75 posto odnosi se na naftu. S prosječnom cijenom barela od 109 dolara u 2013. u odnosu na prosječno 54 dolara po barelu ove godine, EU je tako ostvarila uštede od čak 50 posto. I Kina, drugi najveći svjetski uvoznik nafte, očigledan je pobjednik u ovoj priči unatoč usporavanju gospodarstva. Prema "Economistu", kad cijena nafte padne za jedan dolar, to za Kinu znači godišnju uštedu od 2,1 milijardu dolara. Oko 80 posto država u razvoju su neto uvoznici nafte pa će i oni profitirati od njezinih niskih cijena, osobito one zemlje, ističu analitičari, koje će moći smanjiti subvencije. Tako azijske države sa značajnim subvencijama kao što su Indonezija, Tajland, Vijetnam, Malezija i Indija koriste niže cijene nafte kako bi srezale ili ukinule subvencije, čime obuzdavaju državnu potrošnju i tako smanjuju deficit. Čile, Turska i Južnoafrička Republika vide priliku da nižim cijenama nafte potaknu ekonomski rast i bolje napune proračune.
U SAD-u pak koji je i veliki uvoznik, ali i proizvođač nafte, pad cijena tog energenta ima pozitivan utjecaj na dohodak potrošača. Zbog niskih cijena nafte, energetske tvrtke diljem svijeta morale su drastično srezati broj novih projekata, s prosječno 50 do 60 godišnje na samo desetak ove godine. Analitičari procjenjuju da su ove godine investicije u naftnoj industriji pale 20 posto u odnosu na 2014. godinu, što je najveći pad u povijesti u odnosu na novac potrošen na ulaganja. Zbog niskih će cijena nafte u energetskoj industriji biti izgubljeno oko 200.000 radnih mjesta, a onima koji u toj industriji neće izgubiti posao padat će plaće. U Americi pak, dok potrošači uživaju u niskim cijenama energenata, domaćoj industriji crpljenja nafte iz nekonvencionalnih izvora, koja je doživjela procvat u vrijeme visokih cijena nafte, prijeti velika opasnost. Nekonvencionalno crpljenje nafte je kapitalno intenzivna industrija i zbog velikih troškova održiva je samo kada su cijene nafte visoke.
Masovni bankroti
Cijene nafte niže od 51 dolara po barelu nisu dovoljne za opstanak malih i srednjih tvrtki koje crpe naftu iz nekonvencionalnih izvora. Stoga su u SAD već počeli masovni bankroti tih tvrtki. Korist od jeftine nafte imaju sve prijevozničke tvrtke poput avioprijevoznika kojima se čak jedna trećina ukupnih troškova odnosi na gorivo.
I energetski intenzivne industrije uživaju u blagodati jeftinog crnog zlata poput kemijske i metalne industrije. One zbog toga mogu znatno uštedjeti na troškovima proizvodnje i reinvestirati te uštede u razvoj novih tehnologija i inovacija.
>> OPEC: Cijena nafte na 70 dolara do 2020.
>> Cijena nafte pada najdulje u povijesti – više od 500 dana