Na Petrovo 1968. bila sam u katedrali na svećeničkom ređenju i nakon mise časna sestra me preko razglasa pozvala u sakristiju, gdje me čekala trudnica koja je praktički bila pred porodom. Bila je izbačena iz kuće i molila je da je primimo pod krov kako bi mogla roditi kao čovjek. Ništa nismo znali o svemu, nismo bili pripravljeni i pojma imali da ćemo se kasnije najviše time baviti - riječi su Jelene Brajše, nekadašnje ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koja je preminula prošloga petka.
Njezin život bio je poput najnapetijeg filma, prepun dramatičnih scena i obrata, teških ljudskih sudbina, poraza i pobjeda, ljubavi i suza i radosti. Caritas na zagrebačkom Kaptolu započeo je, praktički, njezinim dolaskom, a provela je ondje gotovo punih 40 godina. Dotad je u komunizmu djelovao u ilegali. Ali kada je otvorio svoja vrata, kroz njega je prošlo, samo u Brajšino vrijeme, oko 4000 napuštene djece. Prvo dijete pred Caritasovim vratima pronašla je 8. srpnja 1969.
„Nismo imali kamo s njim. Bile su to strahote. Nakon toga dolazi jedno za drugim. Od srpnja do prosinca 1969. primili smo 70 djece“, prisjetila se u posljednjem intervjuu za Večernji list prije 10 godina, kada je živjela posve povučeno od javnosti nakon izbijanja afere Brezovica 2005., koja je zbog navodnog zlostavljanja domske djece dobila i sudski epilog, kojim je Brajša oslobođena svih optužbi, ali je domar dobio šest i pol godina zatvora zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnog i mentalno retardiranog dječaka.
Nakon tih sudskih presuda afera Brezovica jenjala je i Brajšino ime prestalo se spominjati u medijima, no za nju se ponovno čulo kada je objavljena nepravomoćna presuda od 11 mjeseci zatvora zbog utaje 5,7 milijuna kuna, tj. neažurnog vođenja poslovnih knjiga i isplaćivanja plaća radnicima u gotovini. Crkva, za koju je Brajša 40 godina zdušno radila, nikada nije priznala Brajšinu krivnju, pa ju je i kardinal Bozanić na neki način rehabilitirao javnim priznanjem 2008., kada je ona izjavila da svima oprašta, premda je bilo očito da je silno patila zbog goleme nepravde koja joj je javno nanesena.
A kako i ne bi kada je cijeli svoj život posvetila onima s ruba društva, a napose odbačenoj i ostavljenoj djeci. Nekoliko sličica iz njezina života to će najbolje opisati, jer nije samo u Caritasu udomljavala napuštenu djecu, nego je neke i sama posvajala i brinula se o njima kao majka nazivajući ih svojim sinovima i kćerima. Najstarijeg Tomislava, majka je prijevremeno rodila u Puli, ali zato što je bio izvanbračno dijete, ostavila ga je na zahodskom podu bolnice, pa je šest mjeseci bio u inkubatoru, gdje se nisu dovoljno skrbili za njega (nisu mu dali naočale) pa je oslijepio. Nitko ga nije htio, baka ga je uzela iz bolnice i odnijela župniku, koji ga je donio u Caritas na Kaptol, a Brajša u svoj dom.
Sljedeća je bila Martina, čija je majka bila teški srčani bolesnik, pa su liječnici zvali Brajšu, koja je po dijete došla četiri dana poslije poroda i cijeli je život ostala kod nje, a kasnije je osnovala svoju obitelj s petero djece. Marijan ili Marijanček, kako ga je Brajša zvala, rođen je sa šest i pol mjeseci. Zapravo, majka koja je radila u Austriji, rodom iz Velike Kladuše, došla ga je pobaciti u Zagreb. Liječnik ga je doslovce bacio u smeće, no sljedeća smjena primijetila je da mu je srce kucalo i uspjeli su ga oživjeti.
„To je bilo vrijeme kada su automobili vozili par-nepar, pa smo ga nekako dovezli do bolnice, a tamo su nas dočekali riječima da zašto smo “to” dovezli kada znamo da mu nema nikakve pomoći. Mjesecima je ležao u inkubatoru, vrlo je teško napredovao i u bolnici su digli ruke od njega, ležao je u kutu, po strani i samo su čekali da umre. Došla sam na Rebro i odvela sam ga doma. Rođen je praktički bez očiju, tj. oči mu se nikad nisu razvile. Nema ni zjenice, ni irisa, naprosto jedna masa, kao neki rascvjetani čir... Jako smo se mučili, jer je on teški autist i epileptičar. Ne čuje i ne govori. Ponovi tek poneku riječ i ako mu kažete: “Marijanček, dobro jutro”, on će ponoviti “dobro jutro”, ali vi ni to možda ne biste razumjeli“, pričala nam je prije deset godina.
Nakon njega je došla Ivana, koja joj je kasnije bila velika pomoć. A onda Tomi, koji je stopostotni invalid, rođen bez obje noge i s jako oštećenim rukama, no usprkos tome bavi se plivanjem, proputovao je pola Europe i soba mu je puna medalja. Te još jedan dečko, koji nije bio službeno posvojen, također teško retardiran. Samo iz tih nekoliko sličica može se rekonstruirati život te posebne žene, koja je bila jedan od stupova Crkve, kako u vrijeme komunizma tako i poslije. Zato što je, kako je govorila, i Caritas jedan od stupova Crkve, a vjera bez djela nije prava vjera. Stoga joj Crkva mora biti neizmjerno zahvalna i naći načina da dostojno obilježi što je u 40 Caritasovih godina za nju napravila.