Kažu dobro informirani da je trenutak kada se odlučivalo hoće li Hrvatska potonuti u novu recesiju zbog kaotičnog raspada Agrokora ili uspjeti amortizirati veliki udar na gospodarstvo kanaliziranjem velike nevolje prošao prije nekoliko dana.
Događalo se to kada je u RH stigao Alvarez III. Do tada su tisuće najodgovornijih menadžera raznih hrvatskih tvrtki, koje su na ovaj ili onaj način uključene u biznis s Agrokorom, već desetak dana patile od nesanice razbijajući glavu mišlju što učiniti ako se Agrokor raspadne u eksploziji.
Mučili su se, a i sada to čine, što poduzeti da ne potonu s divom na staklenim nogama. Pokazalo se u međuvremenu da u virovima potonuća Agrokora posao i egzistenciju mogu izgubiti još stotine tvrtki, tisuće OPG-ova, dakle u ovom kolapsu rješava se možda i sudbina stotina tisuća Hrvata.
U tom odlučujućem trenutku premijer Andrej Plenković našao se pak u Mostaru, na balkanskom mini gospodarskom sajmu, političkom samitu koji će biti zapamćen po štosu srbijanskog Aleksandra Vučića koji je Plenkoviću poklonio cijeli set “srpskih” čokoladica. Taj trenutak izbivanja mnogi će sada zamjeriti premijeru, premda se on i tamo bavio Agrokorom i, pretpostavlja se, smirivanjem zabrinutosti u BiH i Srbiji. Hrvatska je i inače u ovaj najgori kolaps od kraja Domovinskog rata ušla prilično nonšalantno.
Mirno su vlade promatrale kako Agrokor postaje država u državi. Lampice su se u Vladi trebale upaliti prije 3 ili 4 godine, kada europski bankari više nisu željeli kreditirati Todorića, nego su mu ruku pružile ruske banke. Teško je provjeriti jesu li hrvatski obavještajci, dakle SOA, na vrijeme upozorili državni vrh da Agrokor klizi u nestabilnost i otvara se geopolitičkom suparniku, Rusiji.
Izvori tvrde da jesu, da su obavještajci upalili lampicu, no izostale su reakcije države. Je li to bilo stoga što bivši premijer Zoran Milanović već poslovično nije obraćao pozornost na izvještaje SOA-e, ili su zaspali i njegovi nasljednici, tko zna. Dok još ne znamo hoće li elementarna nepogoda s Agrokorom završiti s prihvatljivim posljedicama, što se tiče nacionalne sigurnosti jasno je da je ona debelo ugrožena. Hrvatska se doslovce ljulja pridržavajući se za kakav-takav osigurač, tzv. lex Agrokor, koji Hrvatskoj omogućava da ostane u igri.
Nevjerojatno je da politički nepismena oporba, od Vrdoljaka do Bernardića, nije shvatila o čemu je tu riječ pa su izbjegli konsenzus. Jasno je, naime, da zakon nije idealan, ne može ni biti jer je ad hoc proizvod usmjeren na spašavanje osnovne državne infrastrukture.
Je li tu zakazao i Plenković, jer se mogao jače truditi objasniti oporbi što je tu zapravo na vagi? Možda je, ali možda nije ni imao vremena za to. Glavno pitanje koje se sada ovdje postavlja jest – gdje je Hrvatska, kamo pripada?
Mislili smo da smo definitivno na Zapadu, u EU, i u partnerstvu sa SAD-om. Kriza oko Agrokora rađa sumnje u to. Jer, u cijeloj ovoj frci, čini se, Hrvatska je ostala sama. U redu, krivnja zbog stavljanja vlastite zemlje u ovakav položaj ovisnosti prema volji ruskih bankara i jest izvorno krivnja Hrvatske
. No, prijatelji se poznaju u nevolji, kaže naša poslovica. Iz Bruxellesa, koliko se može doznati, stiže jedino – zabrinutost. Kako poetično – Bruxelles je zabrinut, a jedino što je od njih stiglo u jeku kaosa s Agrokorom jest – upozorenje vezano za neke pravne norme u lex Agrokor!? I to je sve?
U međuvremenu činjenice govore sljedeće: Hrvatska je snažno financijski izložena ruskim bankama, sve snažnije energetski ovisi o ruskim energentima, a prehrambeni kompleks Hrvatske, kako stvari stoje, mogli bi ubuduće nadzirati Rusi. I na medijskom i kibernetičkom planu sve je primjetniji prodor vijesti “made in Rusija”. Jesmo li, dakle, članica EU, ili da premijeru kažemo da počne učiti ruski?