Kada pisci danas razgovaraju, recimo o procesima integracije u kulturi i književnosti malih naroda, onda ne treba previše očekivati. To će reći da se ne treba nadati kako će pisci biti svjesni – da govore s jedne uzdrmane pozicije. Kao konzervativni kardinali “tipografske kulture”, oni nikad neće sami sebi priznati da im današnja kultura izmiče iz ruku, a da im je ovaj svijet izbijen ispod nogu.
Tako, dok su se po sobama šetkali i o “integraciji” čavrljali, naši i nešto inozemnih književnika podojili su se optimizmom. Uzimajući književnost za osnovu svojih razmišljanja, oni su se pošteno potrudili da “preko vječnosti” zapjevaju hosana ulozi malih naroda u svjetskoj kulturi. Častan je to napor: Knjiga i Slovo već su stotinjak godina osnova naše zapadnjačke civilizacije, ali svi koji ne nose naočnjake mogu vidjeti da je ta osnova opasno uzdrmana. Kulturnom integracijom ovog svijeta i, ako ćemo patetično, planetarnom kulturom današnjice, vladaju neki novi “procesi”. Već stanovito vrijeme Knjiga nije osnova aktualne “kulturne integracije”. Ako je ona svojedobno, kako kažu teoretici, razbila plemensku zajednicu, omogućila individualizam, dala polet nacionalizmu i stvorila suvremeni svijet, onda je ona danas već konzervativna u usporedbi s novim medijima današnjice. Integracija duha, u smislu neke svjetske ili planetarne kulture, događa se posredovanjem upravo onih medija koji su poremetili funkciju i svrhu književnosti...”
Ovo je samo početak teksta čiji je autor Igor Mandić. Sve u svemu nema senzacije u tome što je to Mandićevo autorstvo jer sjajan tekst iz njegova pera i nije neka senzacija, ali apsolutno senzacionalna je činjenica je objavljen u kolumni “Notes Igora Mandića” koja je izlazila u Vjesniku u srijedu. Konkretno ovaj tekst objavljen je 2. prosinca 1970., što znači da je Mandiću prije 47 godina bilo potpuno jasno kolika će se promjena paradigme pisane riječi dogoditi pojavom, kako ih on već tada vidi, novih medija. Mandić promjenu ne najavljuje, ne podcjenjuje, ne odbacuje, nego je jednostavno konstatira i razmišljanjem upravlja strategiju ne prema viziji budućnosti, nego prema “hosani” za sadašnjost.
Jednostavno superioran način da se izbjegne vapaj razočaranog čovjeka, kao što je bio, recimo James Joyce, kojem su zadnje riječi prije odlaska u vječnost bile: “Zar nitko ništa nije shvatio?!” Umjesto toga, Mandićeve ishodišne riječi bile bi baš konstatacija: Naravno da nitko ništa ne razumije! I pola vijeka nakon teksta u VUS-u kulturna integracija malih naroda odavno nije literatura, barem ne dobra, a novi su mediji sve noviji.
Mali narodi svaku su priliku efikasno iskoristili da potvrde svoju duhovnu neznatnost i da i u slučaju održavotvorenja političkog egoizma postanu jedino megaprovincija iz čijih se opkopa uskogrudnosti i šovenstva isključivo naziru cijevi i bajunete, beskrajni sukobi u grčevitoj borbi čeličenja autohtonosti i identiteta kroz palež univerzalnih mostova koji su nas povezivali sa svijetom, dobrim ukusom i razumom. Bezumnost je tako postala nacionalnim interesom i bilo je važnije, da ne govorimo i lakše, zadavati formu nego se baviti sadržajem.
Nacionalni identitet neznatnih naroda je logično završio kao imperativ aklamacije i trajno stezanje potencijala, osjećaj identičan onome „kad ti gaće uđu, di već uđu“, pa smo ušli u vrlo zamršenu petlju kreativne opstipacije. Narod smo koji malo toga pamti, a i ono što zapamtimo je baš ono što bismo najprije trebali zaboraviti. Zato se i nacionalsocijalistički realizam kojem se odajemo, ta duhovna svetkovina nakaradnog, nije otresla unutarboljševičke epopeje s jedne i osrednjosti s iste strane. Izostanak kvalitetne polemike, frontalnog sukobljavanja koncepata, strategije principijelnih stavova kvalitativni su elementi koji izostaju u hrvatskoj kulturi i javnom prostoru i sva se galama koja gdjekad izbije svodi na lavež oko novca.
Ponovno smo u prilici da boračke organizacije određuju umjetničke diskurse, da stenjemo u zagrljaju religijskog etatizma, da NDH i ZAVNOH kombiniramo kao dvostruku ratnu pobjedu kako nam već biva zgodno. Paradoksi su previše očiti, ali nisi smiješni. Naša neprincipijelnost veća je od našeg kukavičluka, odnosno ona jest sam kukavičluk. Devalvacijom ideja devalvirali smo i ljude iz povijesti, one rijetke i prevelike za nas, da bismo s njihovim djelom uspjeli držati korak. Mi ćemo tako podanički pristupati Strossmayeru, aportirati uz njegov portret, ali smo mu brže bolje ukinuli životno djelo, njegovu akademiju.
Strossmayer nije osnovao Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, i to što je osnovao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, ime koje je njegova akademija ponijela daleko prije no što je postalo ime političke konotacije u administrativno-državnom smislu, to je bila jedna od rijetkih prilika da hrvatski duh i hrvatska misao nastupe „pijemontski“ na prostoru puno širem od ovog ogriska, da prestanu biti samodovoljna malograđanština.
Ukidanjem JAZU-a mi nismo ukinuli Jugoslaviju (ona je ionako otpočetka bila lešina, hrvatska lešina), nego smo ukinuli Strossmayera. Je li HAZU postao više hrvatski pomjenom imena ili se nacionalna kvaliteta zrcali u konkretnom doprinosu mijenjanja hrvatske stvarnosti nabolje?
Ili je najveća opasnost ležala u mogućnosti da i JAZU radi kvalitetno na dobrobit Hrvatske. Strossmayer je bio uvjeren da je to moguće pa bi i on, poput Joycea, u slučaju da nije pročitao Mandića, pitao isto: „Zar nitko ništa nije shvatio?“
>>Kusić o Supeku: Bio je gigant hrvatske znanosti, umjetnosti i humanizma
>>Povjerenstvo za prošlost: Omejec, Lučić, Nazor, Ančić... Klasić odbio