Jesmo li zaista toliko siromašni?

Jesu li Hrvati zaista toliko siromašni kako sugeriraju službene statistike koje nas po kriteriju rasta gospodarskih aktivnosti i društvenog dohotka svrstavaju na samo dno Europske unije ili jednostavno metodologija mjerenja nivoa razvoja pojedine nacionalne ekonomije u obzir uzima tek one indikatore koji prikazuju širu makroekonomsku sliku, dok se niz parametara iz stvarnog života zanemaruje?

Hrvatska je tako po službenoj europskoj statistici već dvije godine druga najsiromašnija članica EU. Siromašniji od Hrvata samo su Bugari, kaže Eurostat kad prikazuje kupovnu moć građana izraženu kroz stvarnu pojedinačnu potrošnju i bruto društveni proizvod po stanovniku. Po oba kriterija pretekla nas je čak i Rumunjska. Valja napomenuti da izračun stvarne pojedinačne potrošnje građana unutar neke zemlje u obzir ne uzima jesu li promatrane robe i usluge platili građani ili im je to osigurala država (obrazovanje, zdravstvo). Tako je kod nekih država, poput Rumunjske i Mađarske, statistički gledano standard građana veći od prosječnog BDP-a po stanovniku, nasuprot bogatijim skandinavskim državama gdje je situacija zbog visokih cijena obrnuta. No valja se zapitati je li uistinu život Rumunja bolji od života prosječnog Hrvata. Jesu li stanovnici Transilvanije, Vlaške i Dobrudže stvarno bogatiji od Slavonaca, Međimuraca i Dalmatinaca?

Istraživanja koja provode ugledne financijske institucije sugeriraju drugačije. Tako jedna od vodećih svjetskih banaka, švicarski Credit Suisse, objavljuje globalno izvješće o bogatstvu kućanstava po državama, zbrajajući financijsku imovinu i nekretnine u vlasništvu pojedinaca, umanjeno za dug. Hrvatska, s prosjekom bogatstva od 36 tisuća dolara po odrasloj osobi, 
nalazi se na 45. mjestu od 138 zemalja. Kada se gleda medijan, Hrvatska je s bogatstvom od 17 tisuća dolara po odrasloj osobi, na 37. mjestu u svijetu. Dok za europskim prosjekom vrijednosti bogatstva građana zaostajemo četiri puta, po medijalnoj smo vrijednosti imovine umalo izjednačeni s Europom.

Od Hrvata su u regiji bogatiji samo Slovenci i Mađari. Svojedobno je Ekonomski institut izračunao da imovina hrvatske obitelji u prosjeku vrijedi 81.000 eura, a da je ukupna vrijednost nekretnina u privatnom vlasništvu Hrvata 700 milijardi kuna. Hrvatska narodna banka tvrdi da su naši građani, kad se oduzmu krediti, u dionicama i gotovini teški 200 milijardi kuna. A onda je, koristeći slične podatke po državama članicama EU, Europska centralna banka toj imovini pridružila i vrijednost nekretnina i automobila u privatnom vlasništvu, a ishod je bio takav da su Nijemci ispali tri i pol puta siromašniji u odnosu na Ciprane. Stvar je u tome da mediteranske zemlje, ali i bivši socijalistički blok, imaju kulturu stanovanja u privatnim kućama ili stanovima, dok su sjeverne i zapadnoeuropske države visokim porezima demotivirale stanovništvo da investira u nekretnine.

Cilj je bio da se građane usmjeri u privatne biznise ili na tržište kapitala. Porez na nekretnine tema je koja se sporadično javlja u Hrvatskoj, no nitko dosad nije imao politička muda ozbiljnije zagrepsti u tu temu. S ekonomskog aspekta stvar je jasna – stanovi, kuće i vikendice mrtvi su kapital koji je u situaciji gospodarske krize teško unovčiti. Drugim riječima, nekretnine nisu produktivna imovina iako je njihova računovodstvena vrijednost znatna pa vlasništvo nad takvom imovinom ne utječe znatno na vrijednost nacionalne ekonomije. Međutim, u priobalnom dijelu Hrvatske, zahvaljujući dugoročno neodrživoj i u suštini nepravednoj fiskalnoj politici progresivnog oporezivanja rada i paušalnog oporezivanja prihoda od iznajmljivanja, nekretnine donose i unosnu rentu.

Samim time više vrijede na tržištu pa je logično da je prema kriteriju vrijednosti privatne imovine prosječni Dalmatinac bogatiji od Slavonca ili Međimurca, pa čak i od Rumunja i Čeha. Paradoksalno, gledano po kriteriju gospodarske aktivnosti tri dalmatinske županije – Splitska, Šibenska i Zadarska – imaju BDP ispod nacionalnog prosjeka, a u ukupnom hrvatskom BDP-u kontinentalna Hrvatska – Grad Zagreb i 13 županija – ima udio od 67,5 posto. Zaključno, ako si imao sreće da se rodiš u priobalju i naslijediš djedovinu, u tri mjeseca zaradiš više nego Varaždinac tijekom čitave godine, platiš manje poreza i nominalno si bogatiji iako si službeno nezaposlen. Tu se i Austrijanci s nama teško mogu mjeriti.