Postati punopravna članica NATO-a prije 12 godina i EU prije sedam i pol godina značilo je i ostvarenje najvažnijih vanjskopolitičkih i sigurnosnih ciljeva Hrvatske. No, gledajući tih naših 12 godina u članstvu najjačeg vojnog saveza, možemo zaključiti da nas je članstvo i uljuljkalo.
Hrvatske vlade ponašale su se kao da je zadatak riješen zauvijek, rezultat čega je bilo stalno kresanje vojnih proračuna i zanemarivanje modernizacija HV-a, dok su građani stekli dojam da su veća vojna ulaganja nepotrebna jer “štiti nas NATO”. Hrvatska se, još uoči prijama u NATO, odlučila na izgradnju male, profesionalne i dobro naoružane vojske i ukinula je obvezno služenje vojnog roka.
Ulagalo se u ljude, oko 10 tisuća hrvatskih vojnika očeličilo se i obučilo u zajedničkim NATO operacijama širom svijeta, no njihovu profesionalizaciju ne prati i nabava modernih vojnih sustava. Oni stižu sporadično, na kapaljku i uglavnom putem donacija iz vojnih viškova SAD-a. Malo i nedovoljno.
Vojna moć Hrvatske tako je godinama u opadanju, naročito zadnjih godina, gdje svake godine padamo na ljestvici koja mjeri vojnu moć država. Hrvatska je na raskrižju. Možemo birati, želimo li vojsku na razini Slovenije, BiH, Crne Gore, Albanije, Makedonije i Kosova ili biti na razini Mađarske, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Slovačke i Češke? Kojem krugu pripadamo? Sve države s kraja popisa već godinama sustavno nabavljaju moderne vojne sustave, a Hrvatska za njima zaostaje u baš svim segmentima. Većina naših susjeda, čija je državna politika planska i stalna modernizacija sustava, ujedno su i članice NATO-a, no to ih nije uljuljkalo.
Oni shvaćaju onaj dio ugovora o članstvu u kojemu stoji obveza jačanja vlastitih vojnih sposobnosti i samodostatnosti. NATO zadržava svoj princip “napad na jednu članicu napad je na cijeli savez”, premda je i on bio došao u pitanje tijekom mandata prethodnog predsjednika SAD-a, no realno, kriza s raspodjelom cjepiva protiv COVID-19 otvorila je oči mnogima “uljuljkanima” u svetost zajedništva na papiru jer se pokazalo da, kada zagusti, svak se brine prvo o sebi.
I premda je sada najgori trenutak za traženje podrške javnosti za vojna ulaganja, odgodimo li ih opet, na putu smo da svoju vojsku i obranu u budućnosti svedemo na razinu lošeg vica.
Danas najmanje ratuje ljudstvo,dronovi rade sav posao,a gdje smo mi ? Kad krene zlo,neće nas nitko braniti jer će svatko rješavati svoje probleme,bit će nam kao i uvijek u povijesti,bit će mo izdani.