Jeste li spremni platiti bundom ogrnutu laž

Namjerno se ne kajem, odvratna su mi ta pokajanja. Ta koja masi plače i obećava da neće više nikad, to mi je ružno”, kaže Olivera Ćirković, autorica knjige “Ja, Pink Panter: Ispovest” koju na Interliberu potpisuje obožavateljima. Spisateljica je rođena 1969., s mladom košarkaškom reprezentacijom Jugoslavije osvojila je broncu na Europskom prvenstvu i bila sportska direktorica Crvene zvezde.

U Grčkoj je najprije igrala, a potom organizirala pljačke. Za to je bila osuđena dvaput, 2006. i 2012., kada se proslavila i bijegom iz atenskog zatvora. Visoka je, mršava, plava, nasmiješena i mladolika – kao da je život provela u wellnessu, polaskao joj je poznati hrvatski novinar kad ju je intervjuirao.

Olivera Ćirković nastupa u ružičastoj majici, što je povezano s imenom njezine bande kradljivaca bundi i dragulja, “Pink Panther”. Aluzija je to na staru komediju Petera Sellersa u kojoj smotani detektiv ganja kradljivce glasovitog dijamanta nazvana Ružičasta Pantera. Ali to je vrlo stari film, dok su još zvijezde bili čuvari zakona, a ne njegovi prekršitelji.

U filmu “Pasje popodne” iz 1975. Al Pacino je glumio stvarnog pljačkaša Johna Wojtowicza koji je s prijateljem upao u banku u Brooklynu. Međutim, pljačka je zapela, došla je policija, okupili su se znatiželjnici, televizija je sve pretvorila u spektakl, a razbojnike u celebrityje. Warren Beatty i Faye Dunaway bili su zanosni kao holivudski Bonnie i Clyde, Brian De Palma ovjekovječio je Ala Caponea u “Nedodirljivima”, Martin Scorsese glamurizirao je mafijaški život Henryja Hilla u “Dobrim momcima”.

Publika je obožavala i Leonarda di Caprija koji je u “Vuku s Wall Streeta” glumio burzovnog varalicu Jordana Belforta. Belfort je imao tisuću brokera koji su za njega vrtjeli milijardu dolara, dok je on tulumario i uživao droge. Spržio je barem 200 milijuna dolara ulagača i za to dobio 22 mjeseca pržuna. 
To je pornografija naših dana.

Nekad smo zavirivali u tuđe spavaće sobe, a sada se naslađujemo nad nečijim zatvorskim danima. Ne traži se ništa manje od gole istine, a već je deset dugih godina proteklo od istoimene knjige Nives Celzijus, tadašnje rekorderke po prodaji. No čudo se nije ponovilo: 2014. Nives Celzijus je na Interliberu promovirala “Golu istinu 2” za 19,90 kuna, dok se njena knjiga iz 2011. “U krevetu s Christianom” u to isto vrijeme prodavala za bijednu 1 kunu.


No sada je u grad stigla krupnija zvjerka. Olivera Ćirković misli da njenih 1700 pljački i 500 milijuna eura plijena nije napravilo nikakvu štetu – opljačkani su se namirili od osiguranja, i to višestruko, a bankama je ta odšteta sitnica; misli da uhićeni kriminalci nisu ozbiljni ljudi; fasciniraju je milijunaši koji su izbjegli zatvor; misli da prijestupnici imaju svoju čast, i da je njezin karakter čvrst jer nikog nije izdala; misli da je zatvor tvornica zla koja proizvodi samo još veće zlo, i od malih kriminalaca radi veće, a od velikih najveće.


Mogli bismo reći da je njezin svijet izvrnut: u redu je zavoditi i iskorištavati ljude, u redu je krasti i pljačkati; važno je izbjeći zatvor jer od njega nema koristi; kriminalci su čvrsta karaktera; ako budete uhićeni, to nije zato što ste napravili nešto nemoralno, nego zbog neke glupe greške; kajanje je sramotno. Mogli bismo reći da je njezin svijet izvrnut, ali nije.

Sve što je Olivera Ćirković izrekla, prešutno lebdi nad svim hrvatskim velikim procesima: pohlepa je OK, cilj opravdava sredstvo, društvo me ne zanima, novac je da se krade, pokajanje je za slabiće, u zatvor idu samo mali lopovi. Iz te je perspektive Olivera Ćirković pogriješila jedino zato što se kriminalom bavila na malo i privatno umjesto da uđe u javni sektor i krade na veliko. Možemo je zamisliti kao hrvatsku ministricu, bankaricu, poduzetnicu ili časnicu.


Objavljivanje knjiga nakon ćuze nije novost. U zatvoru su pisali Ovidije, Cervantes, markiz de Sade, Dostojevski, Oscar Wilde, Hitler, Moša Pijade, Vlado Gotovac, Ivo Sanader – s različitim rezultatima – a memoare Mamića i Todorića nestrpljivo očekujemo. Ali slutim da u goloj istini Olivere Ćirković čuči bundom ogrnuta laž: da čovjek može živjeti bez savjesti.

Nema zebnje zbog pogleda kroz rešetke, nema plakanja zbog odvojenosti od sina, nema žaljenja za izgubljenim godinama. U tom je smislu film “Iskupljenje u Shawshanku” – iako su zločinci izmišljeni – istinitiji od svega ovoga jer pokazuje da se ni u buksi ne prestaje tražiti smisao života, a kamoli kad se jednom izađe na slobodu.


Jordan Belfort je našao novi put kao motivacijski govornik, a govore započinje priznanjem da je bio pohlepan, i da pohlepa nije dobra. No za knjigu o svojim lopovlucima dobio je unaprijed pola milijuna dolara i još milijunčić za filmska prava. Warner Brothers platili su Wojtowiczu 100.000 dolara da adaptiraju njegove zatvorske memoare.

Međutim, u državi New York postoji zakon po kojem zločinci ne mogu zarađivati na opisima svojih zločina pa su Wojtowiczu tantijemi sudski oduzeti i podijeljeni žrtvama njegova razbojstva. Sud i od Belforta uporno zahtijeva da od svojih prihoda, pa tako i tantijema, podmiri barem dio štete nastale njegovim pronevjerama.
Olivera Ćirković nada se filmskoj ekranizaciji svojeg života i to u holivudskom blockbusteru. Mogla bi je glumiti Angelina Jolie. Oscari i Zlatni globusi potvrdit će da je glup svatko tko radi danju umjesto noću, u dućan ulazi kroz vrata umjesto kroz zid, ne potroši sav svoj novac u jednom danu i ne proigra život bez kajanja.

Video: Sandra Simunovic/PIXSELL/RTL Olivera Ćirković potpisivala svoju knjigu "Ja, Pink Panther"