Smisao i relevantnost rejtinških agencija koje određuju kredibilitet vlada, financijskih institucija i kompanija ovih je dana predmet političkog obračuna predsjednika RH Zorana Milanovića, koji je njihove procjene nazvao zastarjelima, i ministara u Vladi Andreja Plenkovića, no zapravo je to dobro pitanje: koliko su meritorne i jesu li u konačnici – same sebi svrha?
Nije to novo pitanje; vrlo glasno postavljeno je prije gotovo 20 godina, kad je Moody’s samo četiri dana prije otvaranja najvećeg stečaja u američkoj povijesti dao investicijski rejting Enronu, energetskom divu koji je postao simbol zataškavanja lošeg upravljanja. Taj isti Moody’s Agrokoru je krajem 2016. zadržao stabilne izglede za rejting, iako ga je snizio s B2 na B3, no s očekivanjem da će stabilizirati zaradu u sljedećih 12 mjeseci.
S&P je žestoko zakazao u slučaju Parmalata, a poznato je i da su banke masno plaćale agencijama da daju visoke ocjene njihovim hipotekama čija je precijenjenost postala glavni generator globalne financijske krize 2007.
I agencije se ograđuju
Europska je komisija 2006. poručila da će rejtinške agencije držati na oku, a visoki dužnosnici EU njihovu su industriju, kojom dominiraju tri američka diva – Fitch Ratings, Moody’s i Standard & Poor’s – otvoreno nazivali – oligopolom. Koliko se korisnici njihovih usluga i šira investicijska zajednica, ali i društva i države, mogu i trebaju pouzdati u njihove ocjene, komentira Marijana Ivanov, profesorica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i stručnjakinja, među ostalim, i za monetarnu politiku.
– Ocjene koje daju tri američke „sestre“ smatraju se najpouzdanijima i jasno da ih i ja kao takve uvažavam, ali to ne znači da se bilo koji investitor njih treba slijepo držati. One su samo mišljenja te se rejting agencije same ograđuju od njihove stopostotne pouzdanosti, a investitori se ne bi smjeli oslanjati isključivo na informaciju o rejtingu. Pritom svrha rejtinga nije da služi kao parametar procjene sadašnjeg i budućeg ekonomskog stanja u zemlji u smislu kretanja BDP-a, zaposlenosti i slično, iako je jasno da te varijable itekako na rejting djeluju – kaže M. Ivanov te apostrofira da smisao rejtinga nije ni da se Vlada i vladajuća stranka hvale postignućima u okolnostima kada rejting raste, niti su nužno krivi za situacije kada rejting pada.
Određivanje kreditnog rejtinga neophodno je, kaže, za funkcioniranje tržišta dužničkih vrijednosnica jer relativno jednostavnim pokazateljem ocrtava kreditnu sposobnost i time umanjuje problem asimetričnosti informacija prema kreditorima i investitorima. Postojanje informacije o rejtingu državnih i korporativnih obveznica važno je i s aspekta zadovoljenja regulatornih zahtjeva za portfelje imovine banaka, fondova i drugih institucija.
Reakcije izazove ‘junk’
– Za funkcioniranje svijeta financija kreditni su rejtinzi jednostavno nužni jer uz iste ili vrlo slične kriterije ocjenjivanja omogućavaju usporedbu brojnih obveznica iste vrste, a bitno različitih izdavatelja. Tako se sprečava da dobar dužnik plaća neopravdano visok trošak kamata. Kad se neka država dovede u stanje pada rejtinga, otpilila si je granu na mnogim poljima, a poseban je problem ako su kuponske kamatne stope više od stope rasta BDP-a jer se rast dodane vrijednosti praktički troši za kamate i najčešće završava u rukama nerezidenata – precizira ekonomistica.
Davor Kunovac, direktor direkcije za modeliranje u sektoru istraživanja HNB-a, napominje da financijska tržišta reagiraju na objave agencija tek vrlo blago, što je pokazatelj da im je informacija koju iznose u svojim objavama već uglavnom poznata i kao takva uključena u visinu kamatnih stopa.
– Analize pokazuju kako se ocjene kreditnog rejtinga glavnih agencija mogu vrlo dobro reproducirati iz kretanja glavnih makroekonomskih pokazatelja, tzv. fundamenata, poput visine javnog duga, proračunskog deficita ili ekonomskog rasta. Investitorima, u prosjeku, nije potreban posrednik u vidu rejting agencije, koji bi rizičnost duga koji izdaje neka zemlja ili poduzeće ocijenio na temelju kretanja ekonomskih fundamenata – smatra Kunovac.
Iznimno, reakcije su snažne u situacijama kada agencije snize rejting države u tzv. neinvesticijski ili “junk” razred ili kad objava rejting agencije predstavlja znatno iznenađenje za financijska tržišta.
– Direktna uzročno-posljedična veza između objave rejtinga i cijene zaduživanja na obvezničkom tržištu uglavnom je prenaglašena – zaključuje analitičar.
Taj clanak i pitanje jesu li procjene rejting agencija zastarjele je toliko primitivno, da oslikava cijelu sliku hrvatskog primitivnog gospodarstva. U cijelom civiliziranom svijetu nitko ne postavlja takvo glupo pitanje. Ali je vas Predsjednik (Pod Vas, mislim na medije, mislim na Iblerov trg i mislim na navijace Skore!) Izjavio da procjene rejting agencija ne znaci nista. Zaboravio je pritom, da se u cijelom svijetu kreditna sposobnost pojedinih drzava i firmi, a s tim i visina kamata odredjuje upravo prema rejtingu koje formiraju te svjetske agencije. Da je takvo sto, poput vaseg Predsjednika izjavio jedan Steinmeyer, njemacki mediji bi postavili pitanje njegove uracunljivosti, oni bi ga usmijali i nitko ga vise nebi uzeo za gotovo. Ali ne i u Hrvatskoj. Tu vas Predsjednik moze vama prodati svaku glupost. I to me zalosti. Nije lijepo u svojoj Domovini gledati taj primitivizam.