Politički analitičar vjerojatno je najstresnije zanimanje u Hrvatskoj. Ti divni ljudi svakog dana moraju izmišljati na stotine fraza koje ništa ne znače i još se pritom drže nevjerojatno ozbiljno, a sve da ne bi morali reći jednostavnu istinu sadržanu u rečenici: ovakva politika u Hrvatskoj je besmislena. Analitičari bježe od te rečenice zbog općeg dobra, odnosno masovne hipnoze da smo uspjeli stvoriti jasan politički okvir, a bježe i zbog osobnog dobra jer s tom jednom rečenicom ni njihovo postojanje više nema nikakve važnosti.
Analizirati nešto čega nema, e toga ima samo kod nas. Stvari bi mogle biti mnogo jednostavnije kada bismo priznali da bi u zemlji sa 4,3 milijuna stanovnika, od kojih je 360 tisuća nezaposlenih, a svi su drugi permanentno pred otkazom, smislena politika mogla jedino biti komunalna politika. Gospodarstva nema, s vojnog aspekta porazit nas može neka hakerska nintendo ekipa, predvodnik u regiji titula je koju smo si prisvojili da bismo megalomanijom liječili neznatnost, prirodni resursi čekaju da počne konačna rasprodaja.
Što se novca tiče, odavno smo bankrotirali, ali nam to još nisu rekli i kad sve to skupa zbrojite, sve atribute koji čine podlogu za postojanje ozbiljne politike, komunalno djelovanje je jedini realan, a ne virtualan prostor.U promjeni filozofije i subjektivnog doživljaja Hrvatske mora se prihvatiti definicija da smo, ako se stavimo u kontekst ozbiljnih parametara, mi grad-država. Opskrba, odvodnja, kanalizacija, asfaltiranje, čišćenje okoliša, navoženje pijeska, javni prijevoz, grijanje, odvoz smeća – to je ono čime bi se “visoka” državna politika trebala baviti. Niti mogu, niti znaju niti imaju ovlasti izvući nas iz krize pa im je onda preostalo da običnom čovjeku što je moguće više olakšaju život u onim, za politiku i analitiku, nevoljenim, najprizemnijim stvarima.
Premijer nije premijer, već prvi komunalac u gradu-državi, predsjednik nije predsjednik nego predstavnik stanara i voditelj pričuve, ministrima plave kombinezone, gumene čizme na noge i javnim ih prijevozom slati na teren, na konkretan rad, saborskim zastupnicima brigu za javno dobro provjeravati tako što neće primati plaću nego će od plaće koju primaju od stvarnog posla svaki mjesec uplaćivati 500 kuna u proračun. Možda se sve ovo može učiniti previše izokrenutim, utopijskim i to je točno, ali samo u situaciji dok politika i analiza skrivaju istinu da se ne bi moralo zapitati što oni u stvari rade.
Ovih je dana gotovo zavladala kolektivna histerija što dvije najveće stranke kontinuirano gube podršku, a da od svih ostalih još samo jedna prelazi izborni prag. Čak i dionici sadašnje vlasti, poput HNS-a, ne mogu džilitnuti svoj ugled preko pet jadnih postotaka. Ja pak mislim da bi masovna histerija trebala zavladati da SDP-u i HDZ-u raste popularnost i da bi nam tada trebalo ozbiljno psihijatrijsko vještačenje. Pad ovako pokazuje da u Hrvatskoj još ima inteligentnog života. Tih dvadesetak posto koje još imaju ove obje političke insinuacije govori o disciplini interesnih stranačkih vojsci i demokratskom entuzijazmu ponekog preostalog glasača koji i poslije svega vjeruje da njegov glas o nečemu odlučuje. U moru neambiciozne bezličnosti dogodi se i poneki eksces što uništi spomenutu idilu. Nakon suza za HDZ-om i SDP-om koje je narod prozreo, analiza je u fusnotu sakrila da su u kakvom-takvom rastu tek nedavno osnovane stranke. I među njima ima onih koji žele biti mali hadezej-esdepej, ali ima i onih koji pokušavaju biti nešto drugo.
Zaintrigirala me je činjenica da je Orah uopće ušao na spomenutu top-listu jer ne samo što je nedavno formalno „zazelenio“, nego ga je i javnost zabilježila na svom radaru bitnog. Orah, Mirela Holy i ekipa oko nje čine mi se da su jedini koji politiku žele svesti baš na komunalnu razinu. Pričati danas o održivom razvoju Hrvatske, dok „ozbiljna“ politika rješava ćirilicu, latinicu, bosančicu, glagoljicu i drkicu opasan je presedan. I uopće nije bitno hoće li Orah u skoroj budućnosti imati vlast u Hrvatskoj, ali je iznimno važno da Hrvatska ima Orah.Bez obzira na to koliko on bio tvrd za naše političke predrasude i koliko nam lomio zube svojom atipičnošću, sve ono što moraju činiti da bi pokazali da misle ozbiljno može razbiti uvriježene i očekivane matrice u politici. Za početak i to bi bila revolucija u gradu-državi gdje nitko ne želi priznati da se borimo za goli, fizički, održivi opstanak.