Jesu li mogući istodobni predsjednički i parlamentarni izbori?

Čini se kao da je bilo jučer: Hrvatska je bila u neredu i bez ikakve nade, a onda se na nebu pojavio znak i među ovaj napaćeni narod spustila se nova politička zvijezda. Zvijezda je to koju su svi dočekali širom raširenih ruku. Kažu, on će vratiti vjerodostojnost u hrvatsku politiku i povratiti nam na široko opjevanu stabilnost. A kako stabilnost nema cijenu, tako su korumpiranje i politička trgovina postali prihvatljivi. Sve ono prljavo što se do jučer radilo u pozadini, sada se u službi stabilnosti radilo transparentno i pred kamerama. Sve je to javno tolerirano, jer se zvijezda obećala obračunati s desničarima u vlastitim redovima i okrenuti stranku ulijevo, u taj mitski centar. U strahu za svoj politički opstanak, poplašeni stranački zgubidani su ljubili ruku koja im je dijelila šamare. Nisu bili sretni s onim što vide, ali "sve za vlast, a vlast ni za što", jer "od nečega se mora živjeti".

Došli su izbori i kao u svakoj obmani, sudar sa stvarnošću za njih je bio jako bolan. Ne bi bilo teško trpjeti poniženja kada bi znali da će i dalje ostati na vlasti. Zaokret u lijevo ih je možda posvađao s bazom i otvorio probleme na desnom krilu, no to se mislilo nadoknaditi na centru. Ali, kakve rezultate očekivati na centru kada svoj politički opstanak temeljiš na političkoj trgovini, nisi proveo nikakve reforme, a još su ti poput uragana iskočile korupcijske afere? I najgora je politika prihvatljiva dok osigurava vlast, ali kada ona počne ugrožavati izglede za održavanje na vlasti, tada u tebe počnu gubiti povjerenje i oni najodaniji podanici. Tako vladajući u zadnju godinu mandata ulaze s opadajućim trendom, koji ih ostavlja bez koalicijskog potencijala.

Početak je nečijeg kraja kada sam za sebe pomisli kako je postao nedodirljiv. Tada u svojoj samodopadnosti počini greške koje se kasnije ne mogu ispraviti. Povjerovati u sliku o sebi koju stvaraju ulizivački mediji, znači upasti u rupu. I umjesto da iz nje izvučeš, ti nastaviš kopati u nezasluženim pohvalama. A kada te nezasluženo hvale, nije to zbog tebe nego zbog njihova cilja. Što postaje jasno sada, kad te oni isti koji su te hvalili zatrpavaju zemljom. 

Gundulić je opisao situaciju u kojoj se sada nalazi Plenković: "Kolo od sreće uokolo, vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje". Naime, još jučer smo slušali najave o obračunu s labudovima koji šalju SMS-ove, a već danas vidimo kako od toga nema ništa, jer svaki obračun znači dodatno slabljenje. HDZ je u konstantnom padu pa ga sustiže čak i bezidejni Bernardićev SDP. Što ti u takvim okolnostima preostaje, osim da konačno odustaneš od branjenja neobranjivog? Pa onda u posljednjoj godini mandata, u pokušaju da narodu zamažeš oči, ipak pristaneš na rekonstrukciju vlade.

Vlada je to u kojoj ćemo imati nove ministre - Trku, Frku i Paniku. O kakvoj se frci radi dovoljno govori pristanak na javno poniženje u kojemu ti korumpirani koalicijski partneri smjenjuju ministre i najavljuju napuštanje većine. Nije to neki veliki problem, jer nema tog poniženja na koje nisi spreman kada ti je jedini cilj sačuvati vlastitu poziciju, jer si sve podredio ambiciji da kao premijer predsjedavaš Europskom unijom. Kolosijek kojim se voziš pokazuje da je jedino skretanje koje ti jamči opstanak i zadržavanje na vlasti - velika koalicija.

Možemo samo zamisliti kolika je konsternacija nastala u trenutku kada su mediji počeli pisati da bi nas Plenković mogao napustiti. Među HDZ-ovcima zavladala je opća panika, jer nisu imali spremnu alternativu. Ali ideja o Plenkovićevu odlasku otvorila je jednu drugu mogućnost - da se sve razjedinjene stranačke frakcije okupe oko Kolinde Grabar Kitarović. Tada bi se otvorila mogućnost da stranka kao svog predsjedničkog kandidata podrži Miroslava Škoru, što bi mu osiguralo pobjedu, možda već u prvom krugu.  U zamjenu za tu podršku, od desnice bi se očekivalo da se okupi oko Kolinde i HDZ-a. Iskoristila bi se prilika da se s predsjedničkim organiziraju i parlamentarni izbori. Takav bi potez konkurenciju ostavio nespremnu, dok bi na desnici i u stranačkoj bazi probudio entuzijazam, koji bi otvorio put za samostalno formiranje buduće vlade.

U tome grmu navodno leži zec Plenkovićevog nervoznog požurivanja objave Kolindine predsjedničke kandidature. Postalo je jasno kako je Kolinda svojim zaokretom ka HDZ-u izvukla Plenkoviću tepih ispod nogu, jer ga je učinila potpuno ovisnim o sebi. Sada bi njezin poraz na predsjedničkim izborima značio njegov kraj, dok se njegova slabost sada pokazuje kao njezina velika prednost i prilika.