Jesu li za neke profesije potrebni određeni dodatni uvjeti?

Regulirane profesije jedno su od malobrojnih područja u kojima Europska unija direktno utječe na obrazovne sustave zemalja članica. Pojednostavljeno, regulirane su profesije one u kojima se osoba ne može zaposliti samo s diplomom, nego postoje još neki dodatni uvjeti. U Hrvatskoj i u Europskoj uniji, primjerice, osobe koje su završile studij prava ne mogu odmah početi obavljati odvjetnički ili sudski posao, nego moraju prije toga položiti pravosudni ispit.

Regulirane profesije iznimno su važno pitanje kako za građane koji su završili studij u području koje je regulirano, tako i za građane koji se koriste njihovim uslugama. Nitko ne bi htio otići kod liječnika koji nije zadovoljio sve uvjete za bavljenje svojim poslom, isto kao što nitko ne bi htio živjeti u neboderu koji je projektirao netko tko nema sve potrebne ovlasti. No, kada 27 ili više različitih država regulira svoje profesije, tada čak i najbolji liječnici ili arhitekti ne mogu biti sigurni da će zadovoljiti uvjete za regulirane profesije u drugoj državi. S obzirom na važnost reguliranih profesija u funkcioniranju nekoga društva ili gospodarstva, Europska unija donijela je o priznavanju reguliranih profesija posebnu smjernicu (zakon Europske unije): direktiva 2005/36/EC.

Smjernica postavlja osnovne uvjete za priznavanje reguliranih profesija u cijeloj Europskoj uniji; temeljem nje svi građani Europske unije mogu biti sigurni da će im usluge pružati valjani stručnjaci, a svi stručnjaci mogu biti sigurni da će imati priliku dokazati svoje znanje bez diskriminacije. Smjernica ovo postiže kroz nekoliko mehanizama, od kojih ćemo u ovome tekstu predstaviti tri: automatsko priznavanje, priznavanje na temelju radnoga iskustva i opći sustav priznavanja.

Automatsko priznavanje stručnih kvalifikacija postoji u sedam profesija u Europskoj uniji: arhitekti, doktori medicine, doktori dentalne medicine (bivši stomatolozi), primalje, medicinske sestre, magistri farmacije i veterinari . U ovih sedam profesija Europska unija propisala je minimalan sadržaj visokoga obrazovanja te su svi studijski programi u Europskoj uniji usklađeni s ovim uvjetima. To znači da se građani koji su stekli kvalifikacije u ovih sedam profesija mogu zaposliti u svim državama Europske unije bez posebnoga postupka priznavanja kvalifikacije – sve što je potrebno jest prijaviti se u nadležno tijelo države domaćina kako bi se dobilo odgovarajuće odobrenje i, eventualno, dokazati znanje jezika. Sve se ovo odnosi i na Hrvatsku; hrvatski studijski programi u ovim profesijama usklađeni su sa smjernicom i u ovim reguliranim profesijama hrvatski građani moći će jednostavno putovati po Europi.

Priznavanje na temelju radnoga ili stručnog iskustva moguće je u područjima koje definira svaka pojedina država članica. U tim slučajevima osoba može dobiti odobrenje za rad u profesiji bez dodatnih uvjeta, kao i u slučaju gornjih sedam profesija. Minimalni uvjeti za priznavanje na temelju iskustva jest to da je, prvo, to država omogućila i drugo, da osoba ima neki minimalan broj godina radnoga iskustva u tom području (najčešće je minimum tri godine). Osim toga, države često traže i da je osoba završila odgovarajuće obrazovanje u području u kojem se želi baviti. Ako se zadovolje ovi i eventualni drugi uvjeti, tada osoba može pružati svoje usluge ili raditi u svojoj profesiji u drugoj državi.

Posljednji, treći, sustav priznavanja je opće priznavanje. U ovome slučaju radi se o potpunome postupku priznavanja u kojem morate dokazati da imate odgovarajuće obrazovanje i dodatna znanja i vještine, često radno iskustvo, a ponekad i dodatne uvjete pojedinih država – poput znanja jezika u nekim profesijama. U ovome postupku priznavanja moguće je da država domaćin zatraži još dodatno radno iskustvo (takozvano razdoblje prilagodbe, koje može trajati i do tri godine) ili provjeru osposobljenosti za rad u profesiji.

Svi ovi sustavi priznavanja nešto su jednostavniji u slučajevima kada osoba ne želi svoje usluge pružati trajno, nego samo privremeno. No, o privremenom pružanju usluga samostalno odlučuje svaka pojedina država, tako da je potrebno prethodno provjeriti propise.

Republika Hrvatska uvela je smjernicu u svoj pravni sustav 2009. godine, kada je donijela Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija. Za većinu hrvatskih građana ovaj zakon nije relevantan, nego će, ako budu mobilni, koristiti slične zakone u drugim državama. No hrvatski građani koji su završili studij ili se bavili nekom reguliranom profesijom u zemljama Europske unije, a potom se žele vratiti u Hrvatsku, na temelju ovoga zakona lakše će i brže ostvariti svoja prava nego prije.

S obzirom na svoju važnost, priznavanje reguliranih profesija kompliciranije je nego priznavanje kvalifikacija u drugim područjima. Srećom, države članice Europske unije žele olakšati mobilnost svih građana, tako da osobama koje se žele baviti reguliranom profesijom u drugim državama stoji na raspolaganju široka lepeza informacija. Glavna europska stranica, s linkovima na sve druge stranice, dostupna je preko: http://ec.europa.eu/internal_market/qualifications/. Nacionalna kontakt-točka za priznavanje reguliranih profesija u Republici Hrvatskoj jest Agencija za znanost i visoko obrazovanje: www.azvo.hr .