Jesu li zastupnici svjesni da smo u 2018., a ne u 1964.?

Da je tkogod neupućen proteklih dana slučajno nabasao na TV program sa saborskom raspravom o izmjenama Zakona o najmu stanova, vjerojatno bi pomislio da je propao kroz crvotočinu u vremenskom kontinuumu, negdje u 1964. U toj se raspravi dobar dio zastupnika ogorčeno suprotstavio zakonskim izmjenama koje bi vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcima omogućile da nakon desetljeća uzurpacije dođu u posjed svojih nekretnina.

U zaštitu tih vlasnika nizom je odluka stao i Europski sud za ljudska prava, koji je utvrdio da im Hrvatska krši ljudska prava i da ih je dužna obeštetiti. No to očito ne impresionira zastupnike koji u svojim govorima uz sintagmu “privatno vlasništvo” koriste pridjev “takozvani”. Iako se radi o neprijeporno privatnom vlasništvu što nikad nije sporila ne samo ova nego ni bivša država. Nije posebno iznenađenje kada takve riječi dolaze iz usta nekog od zastupnika Živog zida, ali ovakav su stav zauzeli i neki kojima su inače puna usta liberalne demokracije, kojoj je privatno vlasništvo jedna od temeljnih vrijednosti.

Primjerice, HSLS-ov Darinko Kosor koji u neobičnoj kombinaciji sa SDSS-om, HDS-om i HDSSB-om u vladajućoj koaliciji sada svim silama koči donošenje zakona. I njima i oporbi zacijelo je jasno da je Hrvatska potpisnica Konvencije o ljudskim pravima i da mora poštovati odluke iz Strasbourga. Jasno im je i da se svakom odgodom donošenja zakona penje visina odštete koju će Hrvatska kad-tad morati platiti, a govori se o milijardama kuna. Argument da bi se neki među zaštićenim najmoprimcima donošenjem zakona našli na ulici stoji, ali o njima računa treba voditi država.

Ako zastupnici imaju volju iz proračuna riješiti stambeno pitanje svim zaštićenim stanarima, neka to slobodno učine i onda objasne svojim biračima zašto je netko dobio stan dok oni grcaju u kamatama i ovrhama. Mogu što hoće, no ovaj problem konačno moraju skinuti s leđa vlasnika, ljudi koji umjesto države tuđi teret prisilom nose već desetljećima.