Predsjednika će na pogrebu Edvarda Kardelja u Ljubljani, Jugoslavija, predstavljati W. Averell Harriman koji će voditi delegaciju Sjedinjenih Država. Ostali članovi delegacije bit će gospođa W. Averell Harriman, senator Joseph Biden iz Delawarea, kongresnik James L. Oberstar iz Minnesote, John Blatnik, bivši kongresnik iz Minnesote, dr. Michael Muftic, nacionalni odbornik Demokratske stranke iz Colorada, Andrew Valuchek, posebni pomoćnik predsjednika Demokratske stranke.”. Bilješka je to iz službene arhive Bijele kuće za vrijeme predsjednikovanja Jimmyja Cartera.
U domaćim i regionalnim medijima podsjećanje na tu činjenicu bilo je jedna od zanimljivijih priča uz koronavirus. Neki su u njoj vidjeli razlog za upozorenje, jer bi, eto, predsjednikom Amerike mogao postati netko tko je zapravo štovatelj Tita, drugi intrigantnu crticu iz povijesti, a za treće je to podsjećanje da predsjednički kandidat Demokratske stranke ima dosta dugu povijest na ovim prostorima koja seže čak do 1979. godine kada je preminuo jedan od glavnih ideologa jugoslavenske države i društva, Edvard Kardelj, kojega su mnogi, a vjerojatno i on sam sebe, smatrali Titovim nasljednikom.
Oko Bidena na Kardeljevu sprovodu isprele su se mnoge priče, a na društvenim mrežama vrti se i pismo napisano na službenom memorandumu Senata u kojem se on zahvaljuje Josipu Brozu Titu za gostoprimstvo koje je uživao kao član američke delegacije na Kardeljevu sprovodu. Popis članova delegacije Sjedinjenih Država na sprovodu Kardelju je dovoljno intrigantan. Iako sam Jimmy Carter nije došao, W. Averell Harriman dovoljno je veliko ime kojemu bi teško bilo tko iz ondašnje jugoslavenske piramide mogao nešto prigovoriti.
U prebogatom Harrimanovu životopisu dovoljno je odabrati nekoliko ključnih činjenica zašto je mogla biti jedino čast ondašnjem jugoslavenskom vodstvu vidjeti ga u Ljubljani na sprovodu Kardelju. U ključnim godinama, od 1943. do 1946. bio je ambasador Sjedinjenih Država u Sovjetskom Savezu. Diplomatsku karijeru nastavio je u Velikoj Britaniji gdje je veleposlanik bio odmah nakon rata, doduše kratko, od kraja travnja do početka rujna 1946. godine
Velika Harrimanova karijera
Bilo je to zato što ga je predsjednik Harry S. Truman postavio za ministra trgovine gdje je bio do travnja 1948. Kasnije je u jednom mandatu bio guverner New Yorka, a dva puta bio je kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju. Kasnije je bio i državni tajnik za politička pitanja američke administracije za Johna F. Kennedyja i Lyndona B. Johnsona nakon atentata na Kennedyja.
Kasnije je nastavio diplomatsku karijeru s reputacijom člana utjecajne grupe američkih političara prozvane The Wise Men, Mudraci. Riječ je o grupi od samo šest ljudi koji dobrim dijelom stoje iza formiranja takvih institucija i organizacija kao što su NATO i Svjetska banka, ali i iza pokretanja Marshallova plana, sve očito s ciljem lakšeg suzbijanja nove prijetnje za zapadni poredak, a to je, dakako, komunizam. O njima je, primjerice, pisao vjerojatno najpoznatiji svjetski biograf Walter Isaacson s Evanom Thomasom, također poznatim američkim novinarom. Harriman je bio čovjek ambicije i karijere pri čemu ne treba glumiti previše političke korektnosti kada se spomene da mu je treća supruga bila Pamela Digby Churchill Hayward, prije supruga Randolpha, sina legendarnog britanskog premijera Winstona Churchilla.
Kardelj je bio prvi veliki rukovodilac iz razdoblja rata i revolucije koji je umro na vlasti. Priređen mu je veliki sprovod. Jugoslavija je danima žalovala, deseci tisuća ljudi bili su na ulicama Ljubljane na oproštaju, a došle su i brojne strane delegacije među kojima i američka.
Povjesničar prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je Kardeljeva smrt došla u nezgodnom trenutku, gotovo neočekivano, iako je bolovao od karcinoma.
– Tito je bio na bliskoistočnoj turneji, išao je iz Jordana u Siriju kada je stigla vijest da je Kardelj preminuo. Tu noć nije mogao spavati pa je tražio da mu članovi izaslanstva prave društvo, dok je on govorio, razmišljao o Kardelju i životnom putu s njim. Kardelj je od njega bio 20 godina mlađi pa su mnogi mislili da će ga naslijediti. Sjedinjene Države poslale su na pogreb slavnog Averella Harrimana, starog Titova prijatelja, čovjeka za posebne misije, a u tom je izaslanstvu bio i Joe Biden.
Sastanci s Titom
Harriman je bio slobodni američki diplomat, “ambassador at large” koji je za američke predsjednike od 40-ih godina obavljao takvu vrstu delikatnih poslova. Ako ste željeli iskazati nekome osobito priznanje, onda ste poslali nekoga tko je nosio osobitu težinu, a to je on svakako bio. Harriman je također pripadao i jednoj od najbogatijih obitelji Istočne obale Sjedinjenih Država, a njegov je glamur (kao i njezin položaj) pojačao i brak s udovicom Churchillova sina. I tako je Harriman došao na jedan pogreb 1979. godine, a onda je došao i na drugi, onaj u svibnju 1980. kada je delegaciju vodio potpredsjednik Vance.
Za pretpostaviti je, gledajući kako je sastavljano izaslanstvo za Titov pogreb, da je Biden bio jedan od onih koji su imali kontakte, poznanstvo ili poslove. Recimo, Madeleine Albright, koja je bila na pogrebu u Beogradu, živjela je ondje, bila je dijelom demokratske administracije, imala uglednog supruga. Harriman je pregovarao s Titom 50-ih godina, došao je kao jedan od prvih tako visokih dužnosnika da vidi kakvi su stvarni odnosi SSSR-a i Jugoslavije. To je početak priče o Harrimanu i Titu.
Njih dvojica susrela su se i 1977., kada je Tito bio u posjetu SAD-u, kod predsjednika Cartera. Američki je diplomat, recimo, bio 1978. godine na Brijunima prije pripremnog sastanka nesvrstanih zemalja, koji je bio delikatan zbog činjenice da je Kuba bila izabrana za idućeg predsjedatelja. Američkoj je strani bilo važno vidjeti što se to događa s kubanskom inicijativom po kojoj je Pokret nesvrstanih samo „strateška rezerva“ drugog/sovjetskog svijeta, hoće li biti preotet od sovjetskih saveznika unutar Pokreta nesvrstanih. Harriman je tijekom cijelog hladnog rata imao tu blisku vezu i osobni kontakt s Titom.
U tom izaslanstvu dolazi i tada mladi političar Biden. Biden je očito bio čovjek od Harrimanova povjerenja. Spominje se dinamičan, na trenutke čak i duhovit razgovor dvojice diplomata s Josipom Brozom Titom. Prema članku Christian Science Monitora iz 1987., to se doista i dogodilo, ali ne u Ljubljani, već u nespecificiranoj Titovoj rezidenciji na Jadranu. List piše o dvosatnom razgovoru u kojem su dvije povijesne figure razmjenjivale sjećanja o Drugom svjetskom ratu te poglede na hladni rat, komunizam i Staljina. Mladi je senator – samo slušao. Sam je novinaru tog lista rekao da bi mu se Harriman povremeno okrenuo i naložio mu: Reci što mladi ljudi misle, Joe.
– Tito je govorio o Staljinu. Svaki put kada bi ga spomenuo, vrat bi mu se zacrvenio. Bilo je to kao u emisiji “You Are There” Edwarda R. Murrowa – prisjetio se Biden za Christian Science Monitor tih trenutaka s Titom referirajući se na kultnog američkog novinara.
List navodi kako je iskustvo s Harrimanom i Titom bilo i potvrđivanje dugotrajnog i dugoročnog Bidenova interesa za vanjsku politiku. Odavde dolazi ta sada visokopublicirana priča o Bidenovu susretu s Titom. I to je moglo biti jedino s utjecajnim Harrimanom, a jako teško neposredno u vrijeme Kardeljeva sprovoda.
– Da se to dogodilo u Ljubljani, tada je to mogao biti samo jedan protokolarni, kurtoazni razgovor, jako teško nešto detaljno ili delikatno. Međutim, da je Harriman bio iznimno zainteresiran da još razgovara s Titom razlog je upravo narav Titove misije na Bliskom istoku kamo je išao vidjeti raspoloženje među arapskim članicama Pokreta nesvrstanih uoči konferencije u Havani, a još više moguće akcije protiv Egipta u Havani, jer su Egipćani tek potpisali Campdavidski ugovor i priznali Izrael i zato bili izbačeni iz Arapske lige. Osim Bliskog istoka, Amerikance je svakako najviše zanimala Kuba i inicijativa formiranja bližih odnosa Pokreta nesvrstanih sa Sovjetskim Savezom, a ni jedno ni drugo nije bilo u interesu Jugoslaviji i Titu kao ni Sjedinjenim Državama, tu su se interesi preklapali. Logično je da je Bidenov ured poslao pismo zahvale Titu, bio bi to dugoročni potez s njegove strane – kaže Jakovina.
Bidenovo pismo Titu objavio je prije godinu dana srpski povjesničar Miodrag Lazić koji radi u Americi, uz još jednu zanimljivu opasku – da je Biden četiri mjeseca nakon Kardeljeva sprovoda čak ugostio i delegaciju Saveza komunista Jugoslavije u posjetu Sjedinjenim Državama, a jugoslavenski komunisti bili su gosti i republikanaca.
Carter izbjegao sprovode
“Bidenovo pismo koje sam postavio na Twitteru nalazi se u Arhivu Jugoslavije, Kabinet Predsjednika Republike. Joe Biden uputio je to pismo u znak zahvalnosti za Titovo gostoprimstvo. On je bio u sastavu američke delegacije na Kardeljevoj sahrani. To ga je vjerojatno i preporučilo (kao ‘rising star’ u Demokratskoj stranci i senatskom Odboru za vanjske odnose) da bude domaćin delegaciji SKJ koja je došla u SAD na poziv obje stranke, Demokratske i Republikanske. To je bio presedan da američke mainstream stranke zovu u posjet komunističku partiju jedne zemlje, ali je bilo u sklopu tadašnje američke politike prema SFRJ, kao i pitanje koje je mučilo Washington: što poslije Tita? Razlog poziva delegaciji SKJ bio je upravo da se povežu s mlađim kadrovima Partije za koje su smatrali da će presudno utjecati na politiku Jugoslavije u posttitovskom periodu. Razgovor Bidena s članovima SKJ je u Arhivu Ministarstva vanjskih poslova u Beogradu.”
Biden je, nakon Georgea Busha koji je posjetio Hrvatsku 2008. godine, najviše rangirani američki političar koji je posjetio Zagreb. Joe Biden kao Obamin potpredsjednik posjetio je Hrvatsku 2015. godine. I sam se Biden pri posjetu Zagrebu 2015. našalio govoreći kako je prvi put ovdje bio kada je još Tito bio živ, a potom Franjo Tuđman. S obzirom na njegovo veliko diplomatsko iskustvo, u koje spada i ono stečeno na ovom području, bi li došlo do promjene američke politike ako Joe Biden dođe na vlast? Periodično se može čuti izražavanje zabrinutosti zbog nečega što izgleda kao smanjenje američkog interesa za ovo područje. Hoće li možda Bidenov dolazak na vlast značiti i podršku nekoj od političkih opcija?
– Američka politika do predsjednika Georgea Busha Jr. dala bi se opisati frazom “benevolent self interest”. Riječ je o vođenju politike u vlastitom interesu, ali računajući često i na interese partnera, i Amerikanci bi, nadam se, takvu politiku trebali voditi i dalje. Konkretno, to znači da niste uvijek morali ostvariti sve ciljeve, ali ste uvijek održali glavne smjernice svoje politike. Nije Amerikancima uvijek moralo sve biti po volji, ali one glavne odrednice, poštivanje američkih vrijednosti, svijet slobodan za demokraciju i gospodarstvo, svijet razmjene mira u kojem će Amerikanci sa svojom velikom ekonomskom moći i političkim utjecajem biti dominantni.
Takvu je politiku prema svojim saveznicima Amerika vodila tijekom cijeloga hladnog rata. Tito im po mnogim stvarima nije odgovarao, ali jest po nekima i to je bio taj “benevolent self interest”.
Kolinda Grabar-Kitarović nije nikada dovela ni jednog jakog američkog političara u Zagreb, a nije se susrela ni s bilo kim u bilateralnom posjetu, bez obzira na to što je smatrana američkim eksponentom. Hrvatska je danas prema Sjedinjenim Američkim Državama postavljena kao isključivo primateljica, ona se više ne propituje, politika se prema njoj ne vodi na razini američkih predsjednika ili potpredsjednika, pa ni državnih tajnika, nemamo više stav ni utjecaj, nego smo preuzimatelji određenih politika.
– Mislim da je to loše, trebali bismo voditi vlastitu nacionalnu politiku s idejom da su neke zemlje naše saveznice i jako moćne. Takva politika je politika u kojoj je Biden stasao, takva koja je i male saveznike smatrala korisnima i potrebnima, da se po potrebi s njima razmijeni mišljenje, na njih osvrne i tome slično. Ovdje će on, ako pobijedi, nadam se gledati one koji će odgovarati američkim interesima, kao što je uvijek i bilo. Utjecaj Bruxellesa ne znači nužno da to i kolidira s američkim interesima. To što je s Donaldom Trumpom to počelo tako izgledati i što se počela napuštati temeljna politika po kojoj su Amerikanci stvarali svijet nakon Drugog svjetskog rata, barem će se, nadam se, usporiti. No, sada svijet ima puno centara, Amerika je jedan od njih, ali je još uvijek najjača
Nova globalna paradigma
– Ona više neće dominirati kao devedesetih, to postaje preskupo održava li se kako se to tada postizalo. Ali postaje centar, hub. Preko Amerike će se te ideje i dalje širiti, Europa u tome teško može parirati. To je ono gdje se Hrvatska mora znati postaviti, artikulirati vlastiti interes. Ali to se ne može u uvjetima ideologizirane politike gdje je netko poput Orbana dobar zato što ima istu ideologiju kao Grlić Radman, ali ujedno pokazuje nevjerojatno bezobrazne pretenzije na hrvatski teritorij. Hrvatska umjesto da se postavi kao suverena država i barem kaže što je prihvatljivo, sve ignorira. Znate, postojali su ideološki blokovi u istočnoj Europi i tijekom hladnog rata, no to nije završilo dobro. Biden može osigurati uvjete da se omogući izraženija suradnja i razmjena dogovora, ali neće nam oni promijeniti vanjsku politiku. Mi moramo imati ideju o našoj vanjskoj politici, a ona bi trebala podrazumijevati jasnu ideju što želimo i što nam je u interesu, imamo li mi razloga o nečemu iskazati stav. No, ne možete stranački kadrovirati, a očekivati rezultate koji će biti dobri za naciju i imati međunarodni odjek – kaže dr. Jakovina.
Vidljivo je da ni na jednom ni na drugom sprovodu nije bio američki predsjednik Jimmy Carter. Dakle, čak ni na Titovu. Još jedan naš povjesničar, prof. dr.sc. Hrvoje Klasić, također s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, podsjeća da Carter nije bio jedini veliki državnik koji nije došao na sprovod Josipa Broza Tita, ali je svakako to najjače odjeknulo.
– Najviše su ga napadali američki mediji, čak i britanski. U magazinu Time izlaze dva teksta, jedan pod naslovom “Titov epohalni sprovod” (Tito’s epochal funeral), gdje se već nazire kritika Carterova nedolaska. Međutim, puno je jači tekst pod naslovom “Nevidljivi čovjek” (The Invisible Man), koji čak prenose iz londonskog Timesa gdje kažu kako je Carter slijep na realnost, da je morao doći tamo. No, Cartera u tom trenutku kritiziraju ne samo novinari. U jeku je predsjednička kampanja, a kritizira ga jedan republikanac, George Bush Sr.. Oglasio se javno i rekao kako je u karijeri bio i na čelu CIA-e, pa zna kako sprovod nikako nije samo ceremonija, sprovod je mjesto gdje se mora biti, posebno na ovakvom, pa je Carter potpuno promašio.
A Bush stariji je u tom trenutku još ozbiljan protukandidat Ronaldu Reaganu za predsjedničku nominaciju. Jer, Amerika je od 50- ih godina bila saveznik Jugoslaviji. A dvije zemlje dolaskom u Beograd i na Bled 1951. kako bi se našao s Titom približava upravo W. Averell Harriman. On je dogovarao kako da Sjedinjene Države pomognu u trenucima sukoba sa Staljinom.
Delegacija na Titovu sprovodu
Ti kontakti će se nastaviti i kasnije. Delegacija na Titovu sprovodu bila je velika, oko 25 članova, potpredsjednik Walter Mondale, ministar financija W. Michael Blumenthal, Carterova majka Lillian. Koliki je bio interes Amerike svjedoči i činjenica da su imali direktan prijenos, a bila su i 84 njihova novinara. Smatralo se da je Carter propustio dobru šansu zbog straha da Jugoslavija ne otklizi ulijevo, odnosno prema Sovjetskom Savezu. Tim više što je Leonid Brežnjev napravio jedan diplomatski manevar, odugovlačio je s odlukom hoće li ili neće, slično kao i Castro koji više nije bio u dobrim odnosima s Titom nakon konferencije nesvrstanih u Havani. I na kraju Castro nije došao.
Brežnjev je u zadnji tren odlučio doći i time pred svršen čin stavio američkog predsjednika, koji više nije htio promijeniti svoju odluku. Bush je rekao da se odlaskom na sprovod morala poslati poruka Jugoslaviji da u Americi i dalje ima saveznika. Više je špekulacija zašto Carter nije došao, prvo je talačka kriza u Iranu za vrijeme koje se Carter nije odlučivao ići bilo kamo, a drugi je razlog predsjednička utrka. No, potkraj lipnja Jimmy Carter došao je u Europu, pri čemu je odlučio doći i u Beograd, gdje je sa ženom i kćeri posjetio i Titov grob.
Ispada tako da se radilo o utjecaju njegovih savjetnika koji su ga uvjerili da američki predsjednik među toliko svjetskih državnika ne bi dovoljno došao do izražaja. Loša je to bila odluka, no ne uvjetovana nekakvim lošim odnosima. Naprosto se radilo o velikom gafu – kaže dr. Klasić.
Znaju li u VL-u i na HTV-u da se u Hrvatskoj neće glasati za američkog predsjednika kad su se toliko uključili u kampanju protiv Trumpa?