Prije 40 godina neki u SAD-u mislili su da je Hrvat stvorenje iz mora

Kad sam se 1978. godine prvi put natjecao za Kongres, ljudi su mislili da je Hrvat neko stvorenje koje je tek isplazilo iz mora, kazao je – s uobičajenim oporim cinizmom guverner američke savezne države Ohio John Kasich. Nakon 37 godina opet je pred velikom političkom utrkom – ovoga puta za predsjednika SAD-a. Danas njegovo podrijetlo više nije egzotika iako, priznao je dok je blisko surađivao s Georgeom Voinovichem, senatorom srpsko-slovenskog podrijetla, čija je obitelj došla iz Hrvatske, “nema puno političara čije ime završava na ić”. Ruku na srce, ne završava ni njegovo – izgovaraju ga Kejsik.

– Da, naša mama je iz Hrvatske, a tata iz Češke – kaže nam Johnova sestra Donna, nemalo začuđena našim interesom.

– Nismo imali pojma da u Hrvatskoj itko zna za njega – priznaje. Obiteljska biografija ove imigrantske obitelji s jedne je strane vrlo javna: priče o odrastanju, o ocu Johnu starijem i majci Anni opća su mjesta njegovih javnih nastupa, klišejizirana i emblematska parabola teškog života radnika i pobjede malog čovjeka, a s druge ipak nagrizena vremenom i preranom smrću roditelja.

– Ne znamo previše o Hrvatskoj. Znate, naša mama je poginula - zastaje na pola rečenice Donna. Mjesto iz kojeg je mamina obitelj ne silazi joj s jezika. Zapravo, mama se rodila već u Americi. U popisu stanovništva iz 1930. stoji kako je Anna (iako su je kasnije zvali Anne) Vukovich, rođena 1919. u Pittsburghu, od oca Antona Vukovicha “rođenog u Jugoslaviji” i majke Barbare Peckovich “iz Austrije”.

John Kasich (63) ipak o Hrvatskoj zna više – on je stariji brat, a i sam sebe zove američkim Hrvatom jer na Hrvate itekako računa u sljedećem periodu kad, drugi put u političkoj karijeri, kreće prema Bijeloj kući. Na nedavnom doručku s novinarima u Washingtonu pozdravio je Hrvate, kazavši da su odnosi SAD-a i Europe općenito erodirali tijekom vremena. Najave da bi Kasich mogao objaviti nominaciju za stranačkog kandidata za predsjednika kolaju već pola godine, a za to je vrijeme Republikanska stranka već iznjedrila šaroliko društvance kandidata – od Jeba Busha iz dinastije Bushovih do crnog neurokirurga Bena Carsona, najpoznatijeg po operaciji razdvajanja sijamskih blizanaca, a sada nemilosrdnog kritičara Baracka Obame. Već sada kandidati – i oni potencijalni, koji će tek objaviti namjeru – djeluju mnogo spremnije od karikaturalne utrke 2012. kad su – kako je rekao jedan politički analitičar – Mitta Romneya, kao Snjeguljicu, okruživali politički patuljci.

Ali svi oni imaju slabosti – Bush se ne može otresti imidža bogataškog djeteta, a Carson nema baš nikakvog političkog iskustva i može se “pohvaliti” tek izjavama da je Obamina reforma zdravstva poput ropstva. Trojica kandidat koja su već objavila kandidaturu – Ted Cruz, Rand Paul, i Marco Rubio – ušli su u Senat u posljednjih pet godina i kronično im nedostaje iskustva u upravljanju. Birači GOP-a – Velike stare stranke, kako glasi nadimak Republikanske stranke koji zaziva vrijeme kad su zaista bili veliki – redom odgovaraju anketarima da zaziru od kandidata čija biografija nalikuje Obaminoj. Da se njih pita – a pitat će ih se – idealno bi bilo da republikanci iznjedre kandidata povezanog s radnicima, ali i verziranog u kretanju među stranačkom elitom, guvernera koji je dokazao da može voditi veliku državu, a da k tome ima i iskustva u politici na nacionalnoj razini. Kandidata čiji bi narodski korijeni bili kontrast stiliziranoj i hladnoj, neosobnoj mašineriji demokratkinje Hillary Clinton. To je niša na koju računa Kasich.

Ako ga u tome ne spriječi karakter. Kasich je težak i zna biti vrlo neugodan. Ta i njegovi stranački kolege za njega, neki s manje, neki s više simpatija, kažu da je gad. Priča o njegovu nezgodnom karakteru ne manjka: jedan se republikanski financijaš iz Ohija zakleo da Kasichu neće dati ni novčića jer je “neugodno arogantan”. Kad su ga jednom izbacili s koncerta grupe Grateful Dead jer se pokušao popeti na scenu do benda, navodno je dao sve od sebe da bendu zabrani nastup u Washingtonu.

– Pišete o politici i političarima? Stvarno imate glup posao – ne libi se reći novinarima, kao i ismijati ih za glupa pitanja.

No jednako kao što zna biti otresit i neljubazan, pa i zaista gadan, sklon je i spontanim izrazima empatije i lako ga osjećaji zanesu dok govori o bitkama malih ljudi. Njegovi suradnici kažu da mu je ta janusovska priroda prednost.

– On ne razmišlja puno prije nego što progovori. Stani, nišani, pucaj, tako on funkcionira. Ali ima tu još nešto, ima iznimnu volju i snagu i ljudi ga slijede. On “rastura” – kažu. John Kasich, priznaju i kritičari, ima neku antikarizmu, neugodnu privlačnost.

– Znate zašto sam neortodoksan? Zato što sam normalan – kazao je.

On sam korijene svoje drskosti nalazi u odrastanju u radničkom okruženju, u predgrađu Pittsburgha, među gomilom dječurlije, u jeku poslijeratnog baby booma. Bio je, kaže, neugledan dječak koji je morao dvostruko više raditi da bi postigao dvaput manje od nekog drugog. Roditelji? Njih, a posebno mamu, citira često. Oni su bili kruh zemlje, djed rudar umro je od bolesti pluća, mama Anne radila je u poštanskom uredu, a tata je teglio poštu na svojim leđima 29 godina.

– Gledao sam ga kako šest dana u tjednu lomi leđa i zglobove. Ja sam jedan od vas – emfatično se John Kasich obratio radnicima tvornice Whirlpool u Ohiju.

Kažu da je, svaki put kad bi spomenuo očev posao, dobio dolar, mogao bi već u mirovinu.

Roditelji su ga podržavali, ali nisu podržavali njegove stavove, pisao je u autobiografiji. Oni su bili – demokrati.

– Republikanci su za bogate, a za nas su demokrati – govorio je njegov otac. Mama je, dodaje, ipak doživjela prosvjetljenje kad je na radiju čula nekog mladog republikanca. Toliko ju je oduševio da ga je pozvala: “Johnny, upali radio!” Tražila ga je po kući, a kad je ušla u spavaću sobu, našla ga je kako drži telefon i – razgovara s voditeljem na radiju.

Gubitak roditelja

Od mame je, kaže, naslijedio gard, oštrinu i hrabrost.

– Govorila bi mi, Johnny, idi, razdrmaj sve i kaži kako stvari stoje – prisjetio se.

Kad su ga pitali što mu kritičari najviše zamjeraju, izvukao se rekavši da ga često opisuju kao “nediscipliniranog”.

– Ali kako pretvoriti deficit od 8 milijardi u suficit od dvije milijarde, a uza sve to rezati poreze, ukinuti porez na nasljedstvo, reformirati zdravstveni sustav i obrazovanje ako nisi discipliniran? Ljudi su fiksirani na moju energiju. Ali ako nemaš energije, ništa nećeš postići. Ma nema veze, nitko nije po volji svima. Nisam ni ja – kaže Kasich. Govori o velikim brojkama – taj deficit, pa suficit odnosi se na državu Ohio, politički iznimno značajnu državu, tzv. swing state, jednu od nekoliko saveznih država koje su u složenom elektorskom sustavu SAD-a ključne u izborima. Tko dobije Ohio, dobit će izbore, glasi neslužbena parola. Otkad ju je preuzeo 2011., a na ceremoniji je bila i tadašnja veleposlanica u SAD-u, a sada predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, stvorene su 352 tisuća radnih mjesta. I u jeku krize ta je država imala najviše novih radnih mjesta.

Njegov plan za spas ekonomije više nalikuje Obaminu – vodio se agresivnim ulaganjem državnog novca u privatni sektor. Ideja je bila da kroz javne fondove, zajmove, ciljane porezne olakšice i investiranje u radnu snagu i infrastrukturu potakne i podrži odabrane tvrtke iz industrija za koje su procijenili da će donositi profit. Kratak pregled kaže da je ulagao u automobilsku, aeronautičku i prehrambenu industriju te bankarski sektor.

Takva ekonomska politika u kojoj država bira “pobjednike” u privatnom sektoru ona je koju konzervativni ekonomisti nazivaju “protivnom slobodnom tržištu i zato – kao i zbog uvođenja Medicara (sustava osnovne pokrivenosti zdravstvenom zaštitom za sve Amerikance starije od 65 godine) – jedan dio američkih konzervativaca iz pokretu Čajanke ne podržava Kasicha. S druge strane, Kasich itekako konzervativno pristupa pitanju smrtne kazne i pobačaja. Potpisao je zakon po kojem svaka žena prije pobačaja mora na ultrazvuk i mora poslušati otkucaje srca svog djeteta. Vjera je igrala važnu ulogu u njegovu životu. Odgojen je kao katolik i kao dječak, dok je bio ministrant, sanjao je da se zaredi.

– Pa 90 posto klinaca s kojima sam se tada družio željelo je postati svećenicima – kazao je Kasich, a njegov prijatelj iz djetinjstva je dodao: – Da, oni su htjeli postati svećenici, a ti papa!

No odnos s vjerom kasnije i nije bio jednoznačan. Udaljio se od vjere, pogotovo za boravka u Washingtonu. Tamo je postojao klub u kojem bi se svakog četvrtka čitali dijelovi Biblije, no nije im nazočio.

– Nisam želio sjediti i govoriti o nečemu s ljudima koji bi, čim bi izašli, radili sve suprotno – objasnio je.

I roditelji su se udaljili od katolicizma – majka Anne bila je zbog TV propovjednika Pata Robertsona postala episkopalac. John je zanemario vjeru, sve dok 1987. nije primio strašnu vijest. Roditelji su upravo automobilom izlazili iz restorana brze hrane Burger King kad se pijani vozač zabio u njihov auto. Otac je umro na mjestu. Mama je još bila živa kad je došao. Dok je razgovarao s prijateljem svećenikom, preminula je.

– Bilo je to vrijeme preispitivanja, traženja i gubitka vjere – kaže. Iz tragedije je izašao kao čovjek s novom vjerom, i doslovno – ovoga puta kao anglikanac.

Drugi brak

John Kasich nekoliko se puta izdizao i mijenjao – prvi put kad je 1970. otišao na studij u Ohio te dosađivao tajnici dekana dok mu ova nije osigurala sastanak s njim. Kad mu je dekan natuknuo kako ide u Washington sastati se s predsjednikom Richardom Nixonom, uvalio mu je pismo u kojem je, kao brucoš, nudio savjete. Nixon je – vjerojatno u želji da se približi mladima – prihvatio Kasichevu ponudu i pozvao ga u Bijelu kuću, gdje mu je 20-ak minuta držao predavanje.

– U cijeloj karijeri nikad nisam bio dulje u Bijeloj kući– kazao je. A karijera je počela kad su mu bile 24 godine. Htio je ući u državni Senat, a kampanju je vodio iz auta kucajući ljudima na vrata. Kako je poslije priznao – ta je kampanja ubila njegov prvi brak. Drugi, sklopljen 1997. sa stručnjakinjom za odnose s javnošću Karen Waldbillig traje i danas, a imaju blizanke Emmu and Reese.

Ako je bio problematičan bivšoj supruzi, bio je i kolegama iz stranke. Tadašnjem je republikanskom guverneru jasno rekao da neće podržati njegov prijedlog za poreze na imovinu i napisao svoj, alternativni budžet. Istjerali su ga iz utrke pa je krenuo na Kongres i sa 26 godina postao najmlađi zastupnik. Primijetio ga je i Newt Gingrich, predsjednik Zastupničkog doma Kongresa, te ga imenovao predsjednikom Odbora za budžet.

Ali njegov je konzervatizam već tada bio eklektičan. S demokratom Ronom Dellumsom pokrenuo je zakonsku regulativu da se riješe B2 bombardera smatrajući ih skupima i nepotrebnima, a bio je karika u reformi socijalne skrbi pod Clintonom. Zanesen uspjehom, i podrškom Gingricha, koji ga je smatrao jednim od nekoliko republikanskih vizionara 20. stoljeća, 1999. krenuo je u utrku za predsjednika. Tada su mu bile 47 godine, a s mladima se povezao preko glazbe, konkretno benda Pearl Jam.

– Ako se ne želite zabavljati, slobodno odite tamo onim starim dosadnjakovićima u New Hampshire jer ćemo mi morati tu i tamo otići na pivo.

Ne koristi kompjutor

Bio je suosjećajni republikanac, zaštitnik mali ljudi, ali onda je u utrku stupio Teksašanin sa sličnom porukom, ali s puno više novca i veza – George W. Bush. Kasich se nakon pet mjeseci povukao i podržao Busha. Kad su ga zaobišli i za mjesto potpredsjednika – vjerojatno zato što se sukobio s Dickom Chayneyjem oko bombardera – rekao je zbogom Kongresu i povukao se u privatne vode – vodio je relativno uspješne programe na televiziji Fox, utvrdi konzervatizma, te radio u investicijskoj banci Lehman Brothers do njezine propasti 2008. Tad se vratio politici – pobijedio je s malom razlikom demokratskog protukandidata Teda Stricklanda i preuzeo, kao guverner, Ohio. Četiri godine poslije, ponovno je pobijedio, ovoga puta s golemom prednošću od čak 30 posto. No sve one prednosti koje u njemu vide neki republikanci, klasična američka priča o uspjehu imigranta iz Europe, mogle bi biti i nedostaci jer se ta stranka nalazi na raskrižju, izgubljena u novoj socioekonomskoj slici Amerike.

– Trend među stanovništvom jest da se okreću demokratima, posebice oni visokoobrazovani, mladi te imigranti iz Meksika. Republikanska bi se stranka trebala zapitati je li gore izgubiti bijele ili latino birače – objašnjava nam politički komentator i dobitnik Pulitzera Ronald Brownstein.

No za objavu nominacije Kasich ima vremena do ljetnog kongresa stranke. Dotad će, kao i dosad, voditi Ohio, saveznu državu koja je sa 11,6 milijuna stanovnika sedma u SAD-u i koja je dala osmoricu predsjednika, iz plavog naslonjača u kutu ureda na 30. katu nebodera u Columbusu. Ured je asketski uređen, na zidu je tek citat Machiavellija, još jednog “veličanstvenog gada”, koji kaže da “inovator stječe neprijatelje među svima onima koji su napredovali u starom režimu, a samo mlaku potporu dobiva od onih koji će napredovati u novome”. Ima stol, ali ga ne koristi. Nema pametni telefon, a ni kompjutor. Jer, kaže Kasich, sve je ipak u glavi.