John Olsson: Čovjek koji je razotkrio Da Vincijev kod

U kući Johna Olssona negdje u Walesu zazvonio je telefon. “Dan Brown ukrao mi je knjigu! Taj prokleti Dan Brown ukrao mi je priču!”. Glas s druge strane žice je ljutito ispalio u jednome dahu. Nije se predstavio, ni rekao zašto zove, no neposrednost kojom se obratio - netko bi možda upotrijebio težu riječ - te specifičan, razvučen govor jasno je odavao da mora biti iz SAD-a.

Bio je to Lewis Perdue, do tada malo poznati pisac iz Kalifornije, koji je završio na svim naslovnicama kada je optužio Browna te ga poslije povlačio po sudovima tvrdeći da je “Da Vincijev kod” (2003.) običan plagijat njegove knjige iz 2000. “Daughter of God” (Kći boga).

Prekoatlantski poziv od prije pet godina Olssonu nije došao slučajno - riječ je o jednom od najcjenjenijih svjetskih forenzičkih lingvista. Isto onako kako “obični” forenzičari traže materijalne tragove koji će ih dovesti do istine - poput vlasi ili ispaljena metka - ili kako forenzički psiholozi “crtaju” psihološki profil, forenzički lingvisti analiziraju tragove koje su osumnjičeni ostavili govorom i pismom.

No, područje forenzičke lingvistike, propulzivne grane primijenjene lingvistike, širi se i na analizu oproštajnih poruka samoubojica, terorističkih prijetnji, analizu iskaza danih policiji te plagijata. Upravo zbog toga Olssona je angažirao Perdue - dao mu svoju i Brownovu knjigu te čekao da Olsson završi analizu. Nakon tri godine detaljnog rada Olsson je dao svoj sud: - To je najočitiji primjer plagijata koji sam vidio. Prisjeća se tog medijski najeksponiranijeg slučaja u karijeri John Olsson dok sjedi zavaljen u fotelju u kafiću na zagrebačkom Gornjem gradu.

Stotine paralela
Pljusak koji se u rano subotnje poslijepodne iznenada sručio rastjerao je šetače. No, Olssonu nimalo ne smetaju ni kiša, a ni hladnoća. Pijucka crni čaj, otpuhuje dim cigarete. Uživa u takvu vremenu, priznaje.

Tko bi rekao. – Velik dio života proveo sam u Johannesburgu, no roditelji su mi sa sjevera Europe. Valjda je to nešto u genima – smije se, a onda se vraća na “Da Vincijev kod”. Za knjigu, inače, nema lijepih riječi. To je pulp, a to ne čita. Osim za potrebe posla.

– Između te dvije knjige postoje stotine paralela. Perdue je načinio povijesne, faktografske pogreške, a Brown ih je kopirao: primjerice, da je car Konstantin prešao na kršćanstvo na smrtnoj postelji ili da je Codex Leicester Da Vinci napisao na pergamentu, dok ga je zapravo napisao na lanenu papiru - objašnjava Olsson. Uz nesumnjive sličnosti u radnji, posebno su zanimljivi likovi - sličnost u godinama, zanimanjima...



Ženski likovi čak imaju istu boju kose - crvenkastosmeđu te zelene oči. Isti sud - da Brownovo djelo iznimno mnogo “posuđuje” od Perdua - donijela su još dva neovisna stručnjaka, no nije im bilo dopušteno svjedočiti. Vrhovni sud je ipak oslobodio Browna, iza kojega je stala jaka izdavačka kuće, no ipak je naredio da troškove suđenja snosi on, što je, kaže Olsson, bio više nego jasan signal i kolika-tolika zadovoljština.

Ubojiti pohod
Olsson redovito surađuje s američkom i britanskom policijom. Jedan od slučajeva na kojima je nedavno radio povezan je sa samoubojstvom mlade žene u osmom mjesecu trudnoće koja je nađena obješena u garaži. Ostavila je oproštajno pismo pa me policija pozvala da procijenim je li pravo.

Smrt je bila sumnjiva. Muž, policajac, došao je s posla pa otišao k susjedu da mu pomogne tražiti suprugu. Čim mu se susjed pridružio, otvorio je vrata garaže i našao je - govori Olsson. Oproštajna poruka bila je napisana na kompjutoru, no tamo nije bilo njezinih otisaka.

Dobili smo hrpu pisama, koje su i ona i on pisali. Dvije su stvari odmah upale u oči - ona nakon uvodnog pozdrava nikada nije stavljala interpunkciju, on je stavljao točku. U oproštajnom pismu bila je točka. Ona se na kraju potpisivala s lijeve strane, on u sredini - kao što je bilo i na poruci. Rečenice su bile vrlo šture, formalne, baš kao što se piše u policijskim izvještajima, dok su njezina pisma odavala mnogo epiteta, opisa... - govori. Suprug je ipak bio pušten uz jamčevinu.

Naoružao se i krenuo u ubojiti pohod - prvo je ubio punicu, a onda krenuo dalje... No, u jednom trenutku je iznad njega - posve slučajno - preletio policijski helikopter i on se, u strahu, ubio.
- Možda je krenuo po mene - kaže Olsson. Zbog takvih slučajeva te čestih prijetnji točnu adresu drži tajnom. Kaže da živi negdje na selu u Walesu, u kući koju dijeli s djevojkom, da imaju pse, mačke i konja te da im je život ugodan.