Izraelska ofenziva, pod nazivom "Ljetna kiša", prvotno je trebala biti odmazda za zarobljenog vojnika Gilada Salita i odgovor na terorističke napade onih frakcija Hamasa koje odbijaju sporazum sa židovskom državom. Cahal, izraelska vojska, odjednom je provela mobilizaciju cijele jedne divizije na sjeveru, proširivši napade na Libanon, što bi moglo dovesti do nove ratne eskalacije u danas već 70-godišnjem trajnom ratu na Bliskom istoku. Postoji li uopće tračak nade da će ikad doći do sporazuma i mira između Židova i Palestinaca?
Ta je nada postojala 2004. godine nakon smrti Jasera Arafata, nobelovca i terorista. Nada se ubrzo izjalovila, za što dobrim dijelom krivnju snosi i Izrael. Jeruzalem se stavio na stranu Arafatova nasljednika Mahmuda Abbasa, koji se pokazao kao slab političar. Nije mu uspjelo ujediniti suparničke frakcije među Palestincima. Prije svega nije mu uspjelo neutralizirati one snage koje se nikada nisu odrekle ratne opcije i "konačnog uništenja" židovske države. Šef Fataha Abbas panično se bojao građanskog rata među Palestincima. Umjesto da se usredotoči na stvaranje trajnog mira između židovske države i Palestine, Abbas je trošio snage na sprječavanje unutarpalestinskih sukoba.
Istovremeno, Izraelci nisu imali dovoljno volje niti su bili pripremili dovoljno sredstava da pokažu Palestincima da se mir i suživot dvaju naroda isplati. Kočili su razvoj procesa povjerenja, čak su počeli graditi nekakav zid, vjerojatno po uzoru na Berlinski zid, koji je trebao spriječiti ubacivanje terorističkih grupa i pojedinaca. Rezultat te pat-pozicije bila je pobjeda radikalnog Hamasa na izborima u siječnju ove godine. Abbas je izgubio izbore, a Hamas je demokratski izabrana palestinska vlast. Međutim, dok je Abbasov Fatah bio nešto sasvim drugo, kod Hamasa se umiješala vjerska, islamistička komponenta, što cijeli problem čini još složenijim jer su na pozornicu izraelsko-palestinskog sukoba stupile i Hezbollah i niz drugih frakcija, koje su pod utjecajem Teherana i Damaska.
S druge strane, gradnjom zida Izrael je pokazao da su mu podjela i odvojenost najsigurnije opcije. Isto je tako ofenzivom "Ljetna kiša" dao do znanja da ne želi ponovno čekati da se dogodi neki novi Oslo, kad je nakon godina i desetljeća ratova Moshe Dayan, možda najveći židovski ratnik nakon Simona ben Gisale, na obali snježnog fjorda čavrljao s Arafatom i njegovim suborcima potpisujući prvi palestinsko-izraelski mirovni sporazum. Upravo to "Ljetnu kišu" čini pothvatom očajničke nade i još jednim ratom uzaludnih namjera.