Tuga hrvatskog zdravstva: 'Do sada nisam smogla snage napisati što se sve i kako dogodilo...'

Prerana smrt splitskog novinara Vladimira Matijanića potaknula je brojne reakcije, ali i lavinu loših priča iz hrvatskih bolnica koje razotkrivaju kako stanje u tom sustavu nikako nije dobro. I nije korona kriva za sve. Brojne su takve priče proživljene još i prije pandemije, jer hrvatski zdravstveni sustav u problemima je već godinama. Pandemija je samo pogoršala situaciju. 

Jedna od onih koja smatra da je prerano, nemarom liječnika i medicinskog osoblja i bez potrebe izgubila oca jest i kolegica Ana Kolar. Kaže kako ju je na pričanje priče, koja je za nju i nakon više od dvije godine i dalje bolna, potaknula upravo snimka razgovora s hitnom koja je objavljena nakon smrti Vladimira Matijanića. 

''Nisam preslušala snimke Vladimira Matijanića i sumnjam da hoću jer moje sjećanje na slične pozive hitnoj i plakanje upomoć je još presvježe iako je prošlo više od dvije godine.

Za smrt Matijanića saznala sam ovdje, na fejsu, osobno ga nisam poznavala no bilo mi je žao kao što mi uvijek bude žao kad ode (mlad) čovjek. No, dan kasnije, brat mi je poslao link na ono što je napisala njegova Andrea, na čitav hodogram Vladimirova zadnja, mučna tri dana. Poslao mi je to i samo napisao: "Zvuči li ti poznato?"

Odrvenila sam čitajući. Realno, svatko iole empatičan i sa najmanje jednom osobom koju voli, zanijemi prolazeći one pozive, vapaje i dijagnoze.

Jedne osobe koju sam voljela više nema, najesen će biti tri godine otkako se ispatio i on i svi mi skupa zahvaljujući Vinogradskoj bolnici i hitnoj pomoći.

Do sada nisam smogla snage napisati što se sve i kako dogodilo, mislim da neću ni sada, ali ajmo ukratko jer vidim da je potrebno znati da su se ovakvi Matijanićevi krajevi događali i ranije, prije korone, cjepiva, nevezani ikako za pandemiju i ostala sranja u kojima možemo tražiti krivca. I da se sve to događalo u metropoli, u Vinogradskoj, danima.

Moj otac je imao pune 72 kad je sve krenulo nizbrdo, imao je neke staračke dijagnoze (dijabetes tipa 2 zadnjih 15 godina, povišen tlak, problema s plućima) za koje je redovito primao terapiju, mjerio taj isti tlak i išao redovno na kontrole. Nije ga se na to trebalo tjerati, nije bio taj tip, on je želio živjeti i vodio je računa o onome što doktori kažu.

Dvaput je bio hospitaliziran uslijed krive terapije ili nečega što bismo mogli nazvati spletom okolnosti, tlakovi preblizu, pluća u problemu, krv previše razrijeđena i onda je u dva navrata to trebalo prilagoditi, dan dva tri u bolnici i sve ok. Koliko može biti s tim dijagnozama, ali pod kontrolom.

8. 10. 2019. on pada jer su mu se tlakovi poklopili, slab je, ranjava si cijelu jednu podlakticu i glavu jer se razrezao na stepeništu zgrade (imao je oko 100 kg, masa je to koja pri padu ostavlja posljedice), ne može disati, loše mu je. Brat zove hitnu. Jednom. Dvaput. Triput. Ništa. Čovjek jedva diše i leži isključivo na desnom boku jer tad mu je lakše.

Na noge može uz pomoć, ali jako jako kratko, jer kad ga uspraviš, pluća kolabiraju pod tekućinom i srce staje. Hitnu dobivamo nakon ne znam ni sama koliko poziva, nećkaju se doći li jer to je kroničar i oni tu ništa ne mogu. Mi svi: "ČOVJEK NE MOŽE DISATI."

Dolaze taman u trenutku kad je bio na nogama jer ga je brat vodio na WC i deru se na nas da što smo ih zvali jer evo ga na nogama. U tom trenu pada pred njima. Gotovo, shut down, maltene mrtav.

Ipak ga odvoze, u Vinogradsku. Tamo odrade nešto ofrlje, ni temperaturu mu nisu izmjerili, rana curi, ali ni flastera nije dobio (to smo kasnije rješavali sami, kako smo znali), pogledaju terapije koje uzima, malo ga našusaju nečim da se brzinski dobije i vraćaju ga gotovo odmah.

Dva dana i dvije noći pati se on, a s njim moja braća u smjenama jer on na noge sam ne može, sam ne može biti, diše jedva, ne jede ništa. Noge koristi isključivo da bi, uz pomoć, do WC-a jer nisu nam rekli da piša u lavor, toliko odvratni do tog momenta nisu bili.

Ne ide na bolje nikako. Zovemo hitnu, neće doći. Ne mogu ništa, kažu. Zovemo opet i opet i opet jer ne znamo što da radimo, jer smo umorni, jer ne možemo slušati kako se bori za zrak, jer ne možemo čekati da nam umre pred očima.

Dolaze. Gotovo isto kao i dan ranije uz jednu razliku, mi ga ostavili tamo, očekujući da će ga zaprimiti i da će barem prespavati i dobiti se i napraviti konkretnu obradu da znamo što dalje. Ne. Mi otišli, oni ga ubrzo otpustili, onakvog slabog i nikakvog, da na vlastitim nogama ne može stajati, malo iza ponoći. Otpusno pismo oko pola 1 ujutro. Vinogradska, opet, je l'. Niti ga pitali ima li tko doći po njega, niti naručili taksi, ništa. On je čekao da mi dođemo.

Došli su moja sestra i šogor po njega, pokušavaju ga iz auta prebaciti u lift pa doma na četvrti kat, kolabira i stane mu srce. Polegnut na boku, uspije prespavati u kući. Iduće jutro, brat čeka sanitetsko vozilo jer je doktorica opće medicine tražila da ide sanitetskim u bolnicu, no oni utvrde da ga oni ne mogu prevesti jer za to pored njega treba doktor (a ne vozači) i da trebamo hitnu. Jer, oni ne mogu snositi odgovornost ako mu se za vrijeme prijevoza nešto dogodi. Zovemo hitnu, dolaze nakon 6 sati. Živimo u centru grada, kod Džamije. Sve to se događa 11.10. kad je zaprimljen u bolnicu, brat zove svakih sat vremena da zna kad ga treba preuzeti i pokupiti, i kažu mu da nije gotov prije 20-21 h. Otpuste ga u 17 h te zovu i pitaju da gdje smo i zašto nismo došli po njega??

Pitamo da zašto ga otpuštate, a sestra: Gospodin je maloprije stajao na nogama (u tom momentu leži na nosilima, na trbuhu!), na što prisutni u čekaonici kažu da zbilja jest stajao nekoliko sekundi i onda je legnuo. I dalje ima rane otvorene, nesanirane, vjerojatno kuri već tada, ali temperaturu mu nisu izmjerili.

Dan kasnije zakuri, gori sve, a ostalo isto ili gore. Opet hitna, ovaj put upala pluća, groznica, infekcija, opće stanje nikakvo i mora ostati. No, srce je u problemu najvećem i šalju ga, kažu hitno, na Merkur. To hitno je bilo – čekaj sanitetsko vozilo 6 sati.

Tamo leži danima, ali kao nadolazi. Kardiologija, a sanirali su mu ranu na ruci i glavi tek tada i tamo, nakon 5 dana agonije po Vinogradskoj. Kisik minimalno 17 sati dnevno, dakle, bez kisika ništa. Guska, pelene, na noge ni pod razno. Barem nešto jede. Obećajemo mu da ćemo s njim na Sljeme na proljeće, na ćevape, na ovo i na ono, samo da malo dođe k sebi i da mora jesti da ojača jer sad ne može na noge. Pelene su ga dotukle, iako smo mu govorili (lagali i sebe i njega) da je to privremeno dok ne stane na noge.

I dalje taj desni bok i isključivo desni jer na lijevom ne diše, srce se muči više nego što se inače muči. Tamo ostaje neka dva tjedna i nakon toga u dom jer mi sami ne možemo s njim nikako. Mislim da je tada već bio debelo ispod 90 kila, a sve je krenulo s oko 100. Radimo svi, on treba 24/7 njegu, stručnu, na kisiku 90% vremena. Objasnimo mu da je dom privremen, samo da se izorganiziramo i da on bude bolje.

Transport u manji privatni dom u Dugom Selu, iz bolnice Merkur ga otpuštaju bez lijekova, bez njegovih stvari i bez kisika. Gol i bos s papirima za Dugo Selo. Pitamo sestru da kako je moguće da ste čovjeka pustili bez lijekova i kisika koji su mu neophodni za život, ona nam mrtva hladna odgovara: "Gospon nije ništa rekao!"

Gospon jedva govori, diše na kisik, a vaš je posao da brinete ide li sa svime što mu treba jer vi ste ti koji se potpisujete na otpusna pisma.

Tog, 25. 10. 2019. one ga otpuštaju, bez kisika i lijekova je l', zbog čega smo opet morali zvati i čekati hitnu da na njihovu kisiku preživi do doma. Sestre su bile jako brze u otpuštanju (ponavljam, bez kisika) te je ostao bez kreveta (a sjediti može jedva, teško, pati se) u roku 5-10 minuta dok čekamo pitajboga koliko da hitna stigne. Kažu: "Gospon više nema krevet!" Mi: "A kuda bismo mi sad s njim trebali dok čekamo?"

Muk. Vrle sestre vrle kardiologije na Merkuru.

U međuvremenu, mi organiziramo da na doznaku dobije kisik i da ćemo nekako osigurati čovjeku ono osnovno – da diše – kad već sestre o tome nemaju pojma. Naknadno saznajemo da je dr. Marković na Merkuru bio razočaran sestrama, održao tamo neku bukvicu njima i nama se ispričao.

Stiže u dom, divni ljudi tamo, topli, uredni, skromno je, ali za drugo nismo imali ni novca ni vremena. Psiha ga je pojela, sve manje jede, ni nogomet ne želi gledati. Vidno propada iz dana u dan, na kisiku, nabavili i njega i antidekubitalni madrac. Ne pomaže ništa, umoran je od svega zadnjih mjesec i 9 dana. Pozdravlja nas sve u subotu, jedva govori, zapravo samo potvrdno mumlja, okreće se s leđa na desni bok, prema zidu i tu priča prestaje. 14 sati kasnije javljaju nam da je umro.

Sedamdeset dvije godine. Nije malo, ali nije ni puno. Pio je terapije, išao na kontrole, liječio se, čekao da dobije unuka bar jednog, da idemo na Sljeme i da jedemo sljemenski grah i ćevape.

Piše na zadnjem otpusnom pismu, kontrola kod kardiologa i pulmologa za 3 mjeseca. Umro je dva mjeseca prije toga. Izmučen, umoran, od plućnog srca / zatajenja srca / fibroze pluća.

Borio se za zrak do zadnjeg dana. Zvuk koji, kad ga jednom čujete, ne napušta vaše uši.

Nije bio netko bitan u društvu, novinar, voditelj, političar, bio je radnik koji je cijeli svoj radni vijek proveo radeći s njima svakodnevno, naplaćujući im cestarinu na naplatnim kućicama u Lučkom. Preko 30 godina udisao plinove i temperature i platio plućima iako nije pušio.

Mi smo imali i veze i kontakte, zvali sve žive i nežive, nije nam bilo bitno ni za principe ni za dostojanstvo jer čovjek nam pred očima odlazi. Naš tata, kakav je takav je, jedini kojeg smo ikad imali. Ali ako ne možeš do hitne pomoći i onda barem ljudskog prijama u bolnicu, ni Bog ti ne pomaže.

Otišao je 17. 11. 2019., ali rane su ostale. Matijanićeva smrt ih je samo produbila'', piše Ana Kolar na Facebooku.