Još nismo svjesni značaja pravosuđa 
za investitore

Medijske interpretacije izvješća Europske komisije o Semaforu pravosuđa u EU 2014. postigle su nemoguće u Hrvatskoj. Ujedinile su predstavnike zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti te iako se kaže “dva pravnika, tri mišljenja”, ovaj put se na pitanje imamo li zaista najgore pravosuđe u Europi, od tri pravnika – predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina, ministra pravosuđa Orsata Miljenića i predsjednika saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Peđe Grbina čulo – jedno mišljenje. Svi se slažu da se rezultati izvješća ne mogu iščitavati kako su ga neki mediji predstavili, ali ipak upozoravaju da još puno trebamo učiniti da unaprijedimo učinkovitost pravosuđa, a time i pravnu sigurnost. Ta je ocjena izrečena na javnoj raspravi koju je predstavništvo Europske komisije organiziralo u Zagrebu ubrzo nakon što je europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding predstavila izvješće kao informativni alat koji daje objektivnu sliku o kvaliteti, neovisnosti i učinkovitosti pravosuđa u zemljama članicama EU. Nekoliko dana uoči polemike u Kući Europe u HAZU se od akademika Jakše Barbića čula znanstvena ocjena našeg pravosuđa. Predavanje “Pravna sigurnost u Republici Hrvatskoj” prvo ime našeg trgovačkog prava počeo je zaključkom “Mi to nemamo!”. Unatoč i nakon svih reformi!

Recesija kao opravdanje

U “kontroverznom” izvješću, očito jako važnom europskoj birokraciji, obrazlaže se kako utjecaj nacionalnog pravosudnog sustava na gospodarstvo ističu MMF, Europska središnja banka, OECD, Svjetski ekonomski forum i Svjetska banka. Jer, istraživanja ukazuju na korelaciju nedostataka u funkcioniranju pravosuđa sa slabijim ulaganjima i zapošljavanjem. Hrvatska je čista ilustracija te korelacije.

– Pravosuđe je za investitore top-tema i rangiraju ga kao najvažniji faktor pri odlučivanju o investiranju u nekoj zemlji, rekla je predstavnicima naših triju vlasti Andrea Ilić-Böhm, veleposlanica Austrije, zemlje iz koje nam dolazi četvrtina svih stranih ulaganja, što je više od sedam milijardi eura od 1993. godine.

Iako je i sama naglasila da nije rekla ništa novo, nama to očito treba stalno ponavljati jer prigovori, rješenja i mogućnosti koje se nude govore da kao društvo još nismo svjesni da je pravosuđe uvjet za napredak. Što nam govori to što je nedavnim rebalansom proračun za pravosuđe smanjen 150 milijuna kuna? I ta šutnja oporbe, medija, nevladinih organizacija. Govori li nam to da smo svjesni da je pravosuđe top-tema za investitore!? Sredstva za informatizaciju, koja bitno utječu na učinkovitost pravosuđa i temelj su reorganizacije sudstva koju promovira ministar, rebalansom su umanjena za 40 milijuna kuna. Jeste li čuli u Saboru oštar govor Peđe Grbina na tu temu? Naravno da niste. A znate li što ga je najviše razočaralo iz europskog izvješća o pravosuđu – što smo na začelju EU po mogućnosti elektroničke komunikacije u sudskim postupcima.

Dakle, i Orsat Miljenić, na žalost, dijeli manje više sličnu sudbinu svih svojih prethodnika, tako da na svaki dobar prijedlog, kakvih i sam ima, a koji iziskuju ulaganja, uzvraća recesijskom frazom “na žalost, moramo se kretati u zadanim okvirima”. Dok je tako, i nema smisla da se okupe politika, praktičari i znanstvenici i donesu strateške odluke. Ministru je alibi da smo po izdvajanjima u pravosuđu u sredini Europe, ali po problemima bliže smo dnu. Unatoč tomu, ni pravnik na čelu Vlade nema snage stisnuti zube, lupiti petom o pod i reći evo sve za pravosuđe. I njemu je isplativije ulagati 30 milijuna kuna u “reklamiranje” sporog pravosuđa, koliko je lani država platila za nerazumno duge postupke umjesto da se taj novac uloži recimo u više savjetnika koji bi pomogli da se riješe zaostaci zbog kojih se plaćaju toliki iznosi.

– Samo na Visokom trgovačkom sudu u drugostupanjskom postupku zaleđeno je 58 milijardi kuna, na što teku godišnje kamate od oko 8 do 8,5 milijardi kuna pa zbog duljine postupka treba računati sa još 24 milijarde tereta – šokantan je podatak iznio akademik Barbić. Spomenuo je i da HAZU vodi radni spor koji traje već 14 godina, a svjetskim kuriozumom nazvao je to što Akademija već 14 godina vodi postupak samo radi osiguranja dokaza. Miljenić je na takve primjere rezigniran: – Kako ćete građaninu objasniti da neki postupak traje 10 do 15 godina!? Ja to ne mogu objasniti.

Prvi čovjek sudbene vlasti na to kaže: – Sve što dobro napravimo, a godišnje riješimo 1,650.000 predmeta, pada u vodu s deset ili sto predmeta koje riješimo nakon 10 do 15 godina, pa i kad za to postoje razlozi.

Ministar je prozvao suce i da ne koriste niz mehanizama koji su im dani radi povećanja procesne discipline i ubrzanja postupaka. To koriste u samo 10-12 posto predmeta, od mogućih više od 40 posto sporova male vrijednosti. S time da je dao za pravo sucu Mislavu Kolakušiću koji se čudi zašto se ne propiše da se takvi sporovi vode na temelju dokumentacije, a ne da suci utvrđuju činjenično stanje o računima koji se najčešće izdaju tek kad iskrsne spor.

Suci su dobili neovisnost, po izdvajanjima za sudstvo smo u sredini, zakonodavstvo smo uskladili s europskom pravnom stečevinom, nabrajao je ministar poentiravši kako po rezultatima nismo u sredini.

Hrvatinu je sporno što naši podaci u sredstva sudova uračunavaju i izdvajanja za obvezne obrane i vještake, a to je recimo 47 posto budžeta Županijskog suda u Zagrebu ili 40 posto onoga u Splitu. Na ode Orsata Miljenića i Peđe Grbina o danoj neovisnosti uzvratio je da će sudstvo punu neovisnost imati tek kad bude moglo raspolagati s namijenjenim mu financijama, pa onda preuzeti i punu odgovornost.

Sudac Mislav Kolakušić i sam je, koristeći statistiku, ukazao na raskol između rada hrvatskih sudaca, koji godišnje odrade prosječno 930 predmeta, za razliku od 90 predmeta nekih njihovih europskih kolega, i društvene efikasnosti. Uzrok tome nalazi u propisima, jer oni određuju koliko će predmeta biti pred sudovima. Uočio je i da se kroz sudske pristojbe u nas prikupi 25 milijuna eura, po čemu smo na začelju Europe. Iako Luksemburg, a od 2011. i Francuska, imaju posve slobodan pristup sudovima bez taksi. No, Slovenija s dvostruko manjim brojem stanovnika sudskim pristojbama prikupi 50 milijuna eura, a Austrija 780 milijuna eura, čije sudstvo samo sebe financira, i još deset posto dodaju u proračun. Hrvatska kroz pristojbe dobije tek 11 posto potreba sudstva. Skuplje pristojbe uz adekvatne mjere besplatne pravne pomoći (za što samo tri zemlje izdvajaju manje od nas) spriječile bi obijesno parničenje i zavlačenje postupaka.

Austrijski primjer

Prof. Tomislav Borić sa sveučilišta u Grazu o skupom austrijskom pravosuđu koje uživa reputaciju kaže: – Pravna zaštita košta, ali zato ima rezultata i uživa povjerenje društva.

Predsjednik Vrhovnog suda Hrvatin efektno je karikirao famu o velikom broju naših sudaca, najviše nakon Slovenije. Primijetio je da u izvješću nedostaju podaci za Veliku Britaniju, jer bi otkrili sav apsurd. Oni imaju 2,5 sudaca na sto tisuća stanovnika, a mi 42,8. Stoga je sugerirao da 110 engleskih sudaca za plaće 1800 hrvatskih sudaca dođe riješiti 1,650.000 predmeta koliko ih godišnje riješe hrvatski suci. I Grbin je primijetio da Irska po izvješću ima samo 147 sudaca, ali da ima 250 odvjetnika na svakih sto tisuća stanovnika (u usporedbi sa 100 naših) što govori da se i oni spore. Uzgred, Hrvatska ima 93,7 pravnika (Grčka, Italija i Island više od 300) na sto tisuća stanovnika, po čemu smo u sredini među 47 zemalja Vijeća Europe, ali i 2,2 pravnika na jednog suca, po čemu smo peti. Objašnjenje za apsurd je u tomu što naši suci rade poslove koje u drugim zemljama rade izvansudski službenici, te se naših više od 400 prekršajnih sudaca kod drugih zemalja ne vode u statistici.

Uz to, naše sudstvo jedno je od najfeminiziranijih među 47 zemalja Vijeća Europe, šesti smo sa 67 posto sutkinja (prva je Slovenija 78 posto, pa Letonija, Rumunjska, Srbija i Mađarska). To je izraženije na prvostupanjskim sudovima (do 72 posto), gdje rade mlađe žene, pa i takva struktura u komparaciji sa zemljama poput Švedske (44 posto sutkinja), Norveške (36) ili Irske (24) nepovoljno utječe na statistiku.

Zbog svega toga rangiranje zemalja je nedopustivo i ranije izvješće Komisije o učinkovitosti pravosuđa (CEPEJ), na čijim se podacima uglavnom temelji i Semafor pravosuđa EU, upozorava da se o tomu treba voditi računa pri analizi i interpretaciji podataka.

I za Hrvatina je skraćivanje trajanja sudskih postupaka temeljni zadatak koji će promijeniti percepciju pravosuđa i unaprijediti pravnu sigurnost.

– Ako nam treba izvješće da nam ukaže da imamo problem, onda imamo problema! – dodao je spomenuvši primjer Finske koja ima priljev od 17 predmeta, za razliku od nas koji smo u vrhu s oko tri tisuće predmeta.

– Ali, kod njih se 75 posto predmeta riješi u mirnom postupku prije ulaska u sudove. Kod nas je obrnuto, sve ide pred sudove – upozorio je Hrvatin na naš veliki problem. Potkrepljuju ga i podaci o konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma za 2014.-2015. prema kojima smo rangirani kao 140. od 148 zemalja po efikasnosti zakonskog uređenja u eliminiranju sporova. Sve ono što je austrijska veleposlanica u Kući Europe istaknula kao značajno za investitore, u svome predavanju u HAZU akademik Barbić je iznosio kao probleme našeg pravosuđa potkrepljujući to primjerima. Nemamo stabilne zakone već se često mijenjaju, propisi nam nisu jasni već sadržajno i terminološki konfuzni, bez sustava i poštovanja temeljnih zakona i instituta u pojedinim područjima... Posljedica je nepredvidljivost, sporost, neučinkovitost. Sud nema novca za literaturu, a kamoli za edukaciju... Recesija je, nema novca, štedimo na pravdi.

>> Tolušić Miljeniću: Ministre lažove!