Još od genocida ne smiju se izjašnjavati 
kao Hutu ili Tutsi jer se za to ide na robiju

Give me money! Začas nas je okružilo nekoliko desetaka djece, i bosonogih i u prevelikim školskim uniformama, te uglas na engleskom složno ponavljalo: "Daj mi novac." Uz riječ "muzunga", koja na lokalnom kynarwanda jeziku znači bijelac, "give me money" vjerojatno je najčešća rečenica koju znatiželjnim turistima upućuju ruandski mališani. I dvadeset godina nakon jednog od najstrašnijih pokolja u povijesti čovječanstva, u kojemu je pred očima međunarodne zajednice u 100 dana ubijeno gotovo milijun pripadnika plemena Tutsi, u Ruandi se smiješe samo djeca. Nakon nekoliko vrećica Kiki bombona njihovi su osmijesi još širi. No ovdje baš i ne znaju za slatkiše. Milka čokolada od 90 grama u jednoj od trgovina stoji 40 kuna, dok 75% Ruanđana preživljava s manje od dolara dnevno. Prvu noć u srcu Afrike prespavali smo u hotelu Des Mille Collines u Kigaliju, mnogima poznatijem kao hotel Ruanda. Direktor hotela Paul Rusesabagini u njemu je, prema legendi, od mačeta podivljalih Hutua spasio 1260 ljudi. Na upit ima li koga iz tog doba na recepciji sliježu ramenima.

– Duhove treba ostaviti da počivaju – uvjerava nas i nosač kofera Peter, kojega ni 10.000 ruandskih franaka, na kojima nam je pet minuta zahvaljivao, nije natjeralo da progovori.

Jaz između bogatih i sirotinje

U zemlji "tisuću brežuljaka", kako joj tepaju, ljudi su rezervirani, ozbiljni – i u najvećem broju siromašni, premda postoji i onaj bogati, prebogati sloj Ruanđana koji se od siromaštva ogradio visokim zidovima s lomljenim staklom na vrhu ili strujnom žicom. U bogatim četvrtima Kigalija ubrzano niču i tereni za golf, luksuzni restorani i hoteli u kojima se zabavlja ruandska "zlatna" mladež, dok onu siromašnu i nezaposlenu novače i u neslužbene ratove s druge strane granice. S gradilištima na sve strane, kojima većinom rukovode Kinezi, Kigali bi uskoro mogao postati jedan od najmodernijih afričkih gradova, dok dobre asfaltne ceste vode i do najudaljenijih zabiti s kućicama od blata, od kojih je gotovo svaka treća obojena u plavu boju ruandskog teleoperatera Tiga. Njega podržava čak i moćni ruandski predsjednik Paul Kagame, čija nas je nasmijana fotografija s telefonom u ruci dočekala na aerodromu u Kigaliju. Tutsi i Hutui danas čine 99% od gotovo 12 milijuna Ruanđana – uz 1% Pigmejaca iz plemena Twa.

– Tutsi ili Hutu – pitamo našeg nasmijanog vozača Isaaca Karenzija, eksperta za osam svjetskih i još najmanje osam od 62 ugandska jezika.

– Tutsi – potiho odgovara. – No to ne smijete pitati. Nakon genocida više se ne izjašnjavamo tko je tko. Mi smo svi Ruanđani. Za takva pitanja ovdje možete dobiti i 25 godina zatvora – strpljiv je Isaac. Da ovdje nije teško završiti u zatvoru, govore horde ljudi odjevene u narančastu i ružičastu odjeću koji uokolo beru čaj na plantažama ili rade na proširenju cesta. Navodno ih je najmanje 100.000 na doživotnoj još od genocida. Bez željeznice i kontejnerskih luka ceste su jedine kojima stiže roba u zelenu, do zadnjeg centimetra obrađenu i preskupu Ruandu. Tko u selu ima bicikl – taj je kralj. Mi se pak vozimo toyotom landcruiserom, koja je u Ruandi poput golfa u Zagrebu. Makadam do Kivumua Isaac zove "ruandskom masažom". No uz šljivu-dvije fra Ivice Perića, koji tu vodi župu s oko 35.000 ljudi i centar Otac Vjeko, kosti ekipe brzo dolaze u normalu. Fra Vjeko Ćurić u vrijeme je genocida spasio tisuće Tutsija, a potom je, četiri godine kasnije, i sam ubijen. Fra Ivica, kojega volonter iz Beograda Dejan Anić, od milja naziva afričkim Zmajem od Bosne, ljubiteljem sevdalinki i Beatlesa, ljute hrane i pitome prirode, ovdje je i ravnatelj dviju škola – strukovne i srednje tehničke škole, nedavno dovršene, koju je, kako tvrdi, hrvatski narod pomogao sa 310.000 eura. I djeci u Ruandi obvezno je školovanje, a fra Ivica ih u misiji školuje gotovo 400. Ima i smještaj za one koji stižu izdaleka – i za sve jedan obrok dnevno. Za mnoge je to jedino što u danu pojedu. Jedini san im je da se najedu – kaže. Djeca pred kantinom čekaju u redu. Nahrupe li svi odjednom, neki će ostati gladni, objašnjava, dok pred našim očima nestaju riža i grah iz tanjura.

Zna unovčiti ljepote

– Obrazovanje je ono što ovom narodu najviše treba, a ne milostinja. Moraju znati zaraditi za život – priča fra Ivica, koji je u Africi već 24 godine, prvo u Ugandi, a posljednjih 11 godina u Kivumuu. Fra Vjeko je s brda mještanima doveo vodu, a fra Ivica struju "na bonove". Školarci imaju i knjižnicu sa 11.000 knjiga, internet, a u sklopu samostana je i volonterski centar u kojem boravi i košarkaška trenerica Ana Šlogar iz Zadra.

– Ovdje se velike stvari događaju, a ljudi su malo informirani – kaže Dejan, koji svijetu župu približava preko web stranice Dnevni Kivumu.

– Volim Afriku, ove ljude, Ivicu... – priča, dok fra Ivica hinjenom strogošću uzvraća: Ma što'š me volit, radi!

Nakon misije i gorile, kojih je na području Ruande oko 650 nekako padaju u drugi plan. Premda siromašna, Ruanda svoje ljepote zna unovčiti bolje od Hrvatske i samo za safari na gorile, koji se rezervira i šest mjeseci unaprijed, naplaćuje se 750 dolara po osobi. Jedna od najčistijih zemalja na planetu, u kojoj na ulici nema papirića ni opuška – i plastične su vrećice zakonom zabranjene – svake zadnje subote u mjesecu slavi Umugandu, blagdan kad su svi stanovnici Ruande obvezni čistiti je.

Prema tvrdnjama Burçina Işlera, generalnog direktora Turkish Airlinesa u Kigaliju, do kojega se preko Istanbula odnedavno leti i iz Zagreba, Ruanda je i najsigurnija zemlja na svijetu po kojoj se, za razliku od Alžira, gdje je ranije šefovao, i usred noći može bez straha slobodno šetati. Možda je to zato što se naoružana policija i vojska vide na svakom koraku pa smo se u Ruandi najviše bojali komaraca.

>> Osijek zamijenili Afrikom: Najveća im je nagrada dječja zahvalnost