Veroniki ugodnu večer želi prijatelj ovom lijepom pjesmom! Bila je to
jedna od češće emitiranih želja početkom sedamdesetih godina na našoj
lokalnoj radiopostaji Subotica Podravska – tvrdi Božo Mađarić, jedan od
osnivača tog radija.
U Subotici Podravskoj, selu koje je od središta Koprivnice udaljeno
samo šest kilometara, znali su tko je Veronika i tko je prijatelj koji
joj preko radiovalova šalje poruke. Veronika je bila lijepa djevojka iz
susjednog Koprivničkog Ivanca, a naručitelj želja mladić iz Subotice
Podravske koji je upravo završavao studij u Varaždinu.
– Bio je to naš Joža Friščić, koji je u to vrijeme bio spiker na
radiopostaji Subotica Podravska što smo je osnovali početkom 70-ih
godine prošloga stoljeća. Joža je vodio emisije, čitao vijesti,
upućivao pozdrave i želje koje su nam pismima slali slušatelji, jer
nije tada bilo toliko telefona. Birao je on i glazbu za želje, a
posebice onu za Veroniku – dodaje Božo Mađarić, Josipov prijatelj iz
mladih dana.
Friščićevi vršnjaci iz sela kažu da se sa svojom Veronikom upoznao baš
na toj radiopostaji, koja je sedamdesetih bila glavno okupljalište
mladih iz Subotice Podravske i susjednih sela. On je na neki način
zajedno s Božom Mađarićem i ostalima iz sela bio utemeljitelj te
radiopostaje, što se na srednjem valu čula i izvan Podravine.
Mladi Josip Friščić u studiju Radija
Subotice Podravske
Radiopostaja, koja je bila smještena u jednoj od poslovnih zgrada
bivšeg rudnika, živjela je jedanaest godina. A kada su životni putevi
njezine prve djelatnike odveli na različite strane, ugasila se 1981.
godine. Posao spikera i voditelja na radiopostaji, kažu njegovi
prijatelji, u vrijeme kada je taj posao nosio društveni ugled, bio je
dobar temelj za Josipovu javnu karijeru jer je još u mladosti tako
razbio tremu prije javnog nastupanja.
– Ja sam nešto stariji od njega. Zajedno smo igrali nogomet, bili smo u
istom društvu, odlični prijatelji. Nikada se nije bojao izazova i već
tada sam vjerovao da će daleko dogurati – ističe Mađarić.
U maloj sredini, kao što je rodno Friščićevo selo Subotica Podravska,
ugled njezina člana mjeri se većim sredinama nepojmljivim mjerama.
Mještani kažu da je Joža uživao ugled i prije nego što je ušao u
politiku. To se dobro vidjelo na pokopu njegove majke koja je stradala
u prometnoj nesreći, na koji je došlo mnogo ljudi iz cijele Podravine.
A otkako je u politici, svoj ugled provjerava svake četiri godine na
izborima.
U selu je dobio više glasova nego liste SDP-a i HDZ-a zajedno. Kuća u
kojoj je rođen svrstava se u red prosječnih seoskih kuća, a u Subotici
Podravskoj ima i svoje gorice s vinogradom. Iako je za zeta otišao u
susjedno selo Koprivnički Ivanec, uvijek kad uhvati vremena Josip dođe
u svoju Suboticu Podravsku.
– Ma, naš Joža je pravi. Navik je pomagal, ako smo ga tražili. Nikada
nas nije zaboravio. Stariji sam od njega dvije godine, a sjećam ga se
iz tih mladih dana. Uvijek je bio za društvo – kaže susjed Josip Smok.
Prije nego što je otišao za zeta u Koprivnički Ivanec i zaposlio se u
Koprivnici, Josip Friščić je kao mladić u svojem selu bio među
nositeljima društvenoga života. Osim što je bio voditelj i spiker na
radiopostaji Subotica Podravska, igrao je nogomet za mjesni klub
Sabariju. Klub je osnovan iste godine kad je rođen, 1949. godine.
Dok je igrao za Sabariju
Sve do 1970. nosio je ime Rudar, što se činilo logičnim jer je u selu,
nedaleko od njegove rodne kuće, postojao rudnik ugljena. Mladićima koji
su igrali u klubu, među kojima je bio i Josip Friščić, to se ime nije
sviđalo pa su kopajući po knjigama ustanovili da je njihovo mjesto u
rimsko doba nosilo naziv Sabaria. To im se činilo zanimljivim pa su taj
naziv oživjeli i Rudar preimenovali u Sabariju, koja se i danas natječe
u Prvoj županijskoj ligi.
– Igrao je stopera, i to dobro. Bio je visok i jak, a u igri vrlo
čvrst. Teško su napadači prolazili pokraj njega – tvrdi jedan od
svjedoka Jožina nogometnog umijeća iz sedamdesetih godina zavaljen za
šankom klupskog kafića.
– Pa stopera igra i u politici. Jako čvrsto! Zar se to ne vidi. Ne
priča puno, radi svoj posao. Kad bih ja birao, izabrao bih ga za
predsjednika države. Bio bi bolji od ovoga koji puno priča – kaže Žarko
Pranjić, voditelj klupskog kafića.
Vrata Josipove obiteljske kuće u Subotici Podravskoj su zatvorena. U
njoj nitko ne živi od majčine smrti. On se nakon ženidbe skrasio u
Koprivničkom Ivancu, odakle mu je supruga. Mještani kažu da se tamo
priženil. A oba mjesta, udaljena jedno od drugoga samo nekoliko
kilometara, ponose se svojim Jožom, koji bi uskoro trebao postati
potpredsjednik Vlade. Kažu da će on najbolje odlučiti kojoj će se
strani prikloniti – lijevoj ili desnoj. U seoskim raspravama mogu se
čuti različita razmišljanja, jedni su da ide s SDP-om, jer je uz
njihovu pomoć postao župan, a drugi da ide uz Sanadera.
– Ljudi ga ovdje poštuju. Često dođe na utakmice naše Sloge, a poslije
navrati s ljudima na piće. Ma, on je vrlo jednostavan čovjek. Ne
vjerujem da će ga tako velika funkcija promijeniti – tvrdi Zdravko Šnic.
Teško je i u Koprivničkom Ivancu naći sugovornika koji bi rekao što
protiv svog sumještanina, “budućeg potpredsjednika Vlade”. Reći će da
ih politika ne zanima, da je u njihovu selu pobijedio Friščić, da je s
njima na svakoj seoskoj akciji i ivanjskoj fešti.
– O njegovu poštenju najbolje vam govori njegova kuća. Ni po čemu se ne
razlikuje od ostalih u selu – kažu mještani Koprivničkog Ivanca.
Novi vrtić u selu, ističu, njegova je zasluga kao župana. U oba sela,
rodnom i onome u kojem sada živi, od njegove nove funkcije očekuju
mnogo više nego do sada. Vjeruju da ih zaboraviti neće i da će dobiti
plin i kanalizaciju. A rivalstva među selima nema. U Subotici
Podravskoj, kada ih upitate koje mu je selo bliže, znaju ponoviti
njegove riječi: “Tijelo mu je u Ivancu, duša u Subotici!”
Friščićeva sloga i Polančecov osvit
Josip Friščić je, osim politikom, "zaražen" i nogometom. Igrao je u Sabariji, klubu iz rodnog sela. Neko vrijeme nosio je dres Rudara iz Botinoveca, rodnoga sela njegove majke. Član je uprave Slavena Belupa, a uvijek prati i malonogometnu ljetnu ligu u Koprivnici. Za Slogu iz Koprivničkog Ivanca igra i njegov zet Vedran Petrović, kaže Dean Šajković, nogometaš tog kluba iz Subotice Podravske. Slogino igralište se uređuje. Zato naš klub igra na igralištu Osvita iz Đeletovca, Polančecova rodnog mjesta. Eto, dobro surađuju klubovi iz Friščićeva i Polančecova sela. Hoće li tako biti i u hrvatskoj Vladi pita se Zdravko Šnic, voditelj gostionice na Sloginu igralištu.