'Josip je viknuo 'tata!' i pao'

Tomislav Jović imao je 14 godina kada je njegov stariji brat Josip iz obiteljskog doma u Aržanu kod Imotskog tog vrelog ljeta 1990. otišao u Zagreb. – Još se sjećam njegova odlaska. U to je vrijeme radio u građevinskoj tvrtki, odakle je toga dana ranije stigao kući i rekao našoj majci da više neće raditi i da će se prijaviti u policiju. Majka kao majka, pokušala ga je zaustaviti, ali tko se mogao suprotstaviti takvoj odlučnosti – prisjeća se danas Tomislav Jović. Došao je kući početkom iduće, 1991. godine, nakratko. Potrčao mu je u zagrljaj, kao da je znao da ga vidi posljednji put. Ostao je tek dan, dva i otišao nasmijan, ali umjesto Josipa stigla je vijest o njegovoj pogibiji.

Kroz maglu i dubok snijeg

Bio je 31. ožujka kada je nastradao u akciji Jedinice za posebne namjene MUP-a RH na Plitvicama. Ova je akcija, neposredno nakon Pakraca, bila među prvim oružanim sukobima koji su označili i početak Domovinskog rata. Točno 25 godina kasnije onamo će se, na mjesto stradanja prvog hrvatskog branitelja Josipa Jovića, na komemoraciji nazvanoj Krvavi Uskrs, okupiti državni vrh, ali i tisuće branitelja iz cijele Hrvatske, među njima i Josipovi prijatelji i suborci iz Rakitja, poput umirovljenog stožernog brigadira Bože Kožula.

– Kako bih mogao zaboraviti tu akciju, tamo je sve i počelo. Večer prije dobio sam poziv na sastanak na kojem su se okupili svi zapovjednici i tada je rečeno da je na Plitvicama došlo do pobune, da su preuzeli Nacionalni park i da idemo uspostaviti red. Krenuli smo iza ponoći u četiri autobusa, u svakome je bilo po 50 ljudi, ali smo kod koranskog mosta doznali da je prvi autobus naletio na zasjedu. Napali su ih tromblonima, bilo je ranjenih, zasutih staklom. Mi iz drugog autobusa put do Plitvica nastavili smo pješice kroz maglu i dubok snijeg – prisjeća se Božo Kožul.

Prije ulaska u Nacionalni park naletjeli su na prvu barikadu, prepiljeno stablo bukve kojim su pobunjeni Srbi našim specijalcima prepriječili put. – Nisu očekivali da ćemo pregaziti barikadu i nastaviti hodati uz cestu te presretati njihova vozila, bio je to faktor iznenađenja. U prtljažnicima smo pronalazili cijele arsenale oružja, puškomitraljeze i bombe što im je JNA ostavila, a na sebi su imali i odore rezervnog sastava bivše vojske – kaže Božo Kožul.

Potom se prisjeća kako ga je tadašnji zapovjednik, kasnije i general Josip Lucić poslao na osiguranje hotela Jezero u kojem se u tom trenutku nalazilo 250 talijanskih turista. – Zbog pucnjave koja je odjekivala neki od gostiju mislili su da se na Plitvicama održava neka fešta, ljudi nisu imali pojma da je počeo oružani sukob. Kada su shvatili, bili su silno preplašeni, a mi smo se pobrinuli da mirno dočekaju autobuse za evakuaciju – kaže Božo Kožul.

Među talijanskim turistima, ispričao nam je još jedan od sudionika akcije Mario Zelenika, s Plitvica će se tim istim autobusima udaljiti i Biljana Plavšić, koja će kasnije biti jedna od kreatorica krvavog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini.

Upravo je Mario Zelenika bio policajac koji je zarobio prvog pobunjenika, potom i Gorana Hadžića, jednog od ideologa pobunjenih Srba, kasnije osuđenog ratnog zločinca.

– Češljajući teren stigli smo do tadašnje poslovne zgrade na Plitvicama. Tamo smo se sukobili s pobunjenicima, bilo je udaranja, svega. Ugledao sam Hadžića na izlazu iz zgrade, samo je mirno digao ruke u zrak i predao se – sjeća se Mario Zelenika, koji je na Plitvice kao i Božo Kožul i Josip Jović pristigao iz Rakitja. Josipa i danas dobro pamti. – Kako ne bih, bili smo jako dobri prijatelji. Bio je veseo, nasmijan, ali istodobno i miran, povučen, rijetko dobar čovjek, i to ne govorim zato što ga više nema među nama – kaže Mario Zelenika, koji je svjedočio stradanju svog prijatelja Josipa Jovića.

Vrijeme za tugu

– Probijali smo se prema naprijed i cijelo vrijeme pretrčavali s jedne na drugu stranu ceste kako bismo izbjegli metke. Bili su dobro naoružani i pucali su na nas sa svih strana. Hitac je Josipu prošao ispod pancirne košulje i pogodio ga u predjelu pazuha. Sjećam se, samo je kleknuo, rekao: “Tata” i pao na cestu. Pritrčao je naš liječnik, ali nije mu, na žalost, nitko više mogao pomoći. A mi smo morali dalje, nije bilo vremena za tugu – prisjeća se Mario Zelenika. Vrijeme za tugu počelo je nakon rata i nikada nije prestalo. I 25 godina kasnije Josip Jović živ je u sjećanjima svojih suboraca.

>> Obljetnica: 'Krvavi Uskrs' na Plitvicama 1991. godine 

>> Otac u suzama: Tek je ozdravio i sad ovo, koji krvavi Uskrs!