Dok gostuje u Haagu, gdje formalno svjedoči protiv šestorice, a stvarno protiv HDZ-ova, odnosno Tuđmanova "političkog revizionizma", Josip Manolić se istodobno trudi sa skupinom sličnomišljenika i "stranačkih prijatelja" osnovati stranku koja bi slijedila "temeljna politička načela" prvotnog HDZ-a. Koliko je činjenica da je pokojnog predsjednika Tuđmana optužio da je "s Miloševićem dijelio Bosnu" i da je bio "antimuslimanski raspoložen" posljedica Manolićeve gorčine zbog spomenutog "revizionizma", a koliko motiva za poliranje vlastite prošlosti, jedino zna Manolić.
Svjedočenje Tuđmanova bliskog, a možda i najbližeg suradnika, svjetonazorski rasječena Hrvatska doživljava ili kao besramno i skandalozno, kao "nacionalnu izdaju", ili kao dobrodošlu političku kupku, kao "nužni obračun s lošom prošlošću". Kroz Manolićevu haašku priču vidi se da bajka o "nacionalnom pomirenju" nije ostvarena čak ni i u samom HDZ-u, koji ju je svojedobno objelodanio kao svoju stranačku dogmu. Iz svega što je u Haagu rekao Manolić je jasno kazao da se on kao pripadnik "antifašističkog dijela HDZ-a" nikad nije pomirio s njegovim "emigrantskim i proustaškim dijelom", odnosno "hercegovačkim lobijem", kako ga on naziva.
Utoliko je moguće da se Manolić pojavljuje u Haagu ne samo kao formalni svjedok optužbe nego i kao osvetnik "hercegovačkom lobiju", kojega okrivljuje da ga je protjerao iz HDZ-a, i kao osvetnik Tuđmanu, kojega krivi da se tome "lobiju" priklonio. Unatoč tome što ga se Partija poslije 1971. odrekla, Manolić se očito nikad nije odrekao svojih prvotnih političkih nazora. Njegov je životopis naoko proturječan. Bio je visoki oficir Ozne i Udbe, a priklonio se "maspoku" i tzv. Hrvatskom proljeću. Sudjelovao je u uhićenju kardinala Stepinca ("jer je bilo takvo vrijeme"), da bi ga se o državnim blagdanima Hrvatske vidjelo kako u katedrali, ateistički smeten, stoji pred oltarom, nekoliko koraka od kardinalova groba.
S Tuđmanom se "razišao zbog Bosne" 1994., a hrvatsko-muslimanski rat počeo 1992.! Bio je prvim predsjednikom hrvatske Vlade, šefom svih tajnih službi i dugogodišnjom sivom eminecijom hrvatske politike, osobom od iznimna Tuđmanova povjerenja, a pojavio se svjedočiti protiv hrvatske politike i Tuđmana! No, šutljivi i zapreteni osamdesetšestogodišnji "Mongol od bronce" uvijek se doimao zagonetnim, kao netko tko više prešuti nego kaže, a kada i kaže, ne znaš misli li to doista. Pitaju tako Manolića je li Tuđman bio autokrat, a on odgovara: "Ne slažem se s onima koji ga optužuju da je bio nekakav autokrat i slično.
Jest, bio je autokrat, ali tada smo trebali takvog autokrata." Manolić nije samo "policijski mozak" nego i baštinik osebujne logike, gdje A ne mora uvijek biti A, gdje A može biti čak i vlastita suprotnost. Njegova pojava u Haagu možda je jednako posljedica politike, taštine i logike.