Ideja o dolasku nove političke snage okupljene oko Franje Tuđmana bila je ideja Mike Špiljaka, ali i Steve Krajačića i Ivice Račana. Danas se može mnogo špekulirati o Špiljakovim motivima jer neki događaji bacaju na njih sjenu, no mislim da je Špiljak bio prije svega zainteresiran kao „američki čovjek“ osigurati tranziciju u kojoj će svi segmenti komunističke države biti sačuvani. Komunistička partija promijenit će naziv, članovi Partije ući će u nove stranke i tamo djelovati, represivni aparat nastavit će funkcionirati, nacionalno biće će se homogenizirati, emigracija i vlast pomiriti, itd. Rekli bismo – jednim udarcem puno muha.“
Nisu ga držali na uzici
Ovim je riječima Josip Manolić u svojim memoarima sažeo svu dramu hrvatske demokratske tranzicije koju i danas još ispaštamo. Možda malo preplošno od njega, posebice da se ne shvati doslovce kako su Špiljak, Krajačić i Račan držali Tuđmana na uzici, ali je bit posve točna. Stara komunistička nomenklatura tražila je način kako da preživi i nastavi živjeti i djelovati nakon pada komunizma i jednostranačkog režima te ulaska u demokratsko višestranačje. I očito su u Tuđmanu prepoznali snagu koja će izvesti tu tranziciju, i to ponajprije zbog njegove politike pomirbe koju je on iskreno zagovarao i provodio, dok je stara garda imala debelo fige u džepu, što se vidjelo nakon Tuđmanove smrti i početka detuđmanizacije koju je pokušao provesti Stjepan Mesić, a onda s njime i Ivo Sanader. Bez Tuđmanove politike pomirbe ne bi bilo ni pobjede u Domovinskom ratu ni današnje Hrvatske! Ta je tema još s puno enigmi, ima tu još posla za istraživanje... Ali se u Hrvatskoj opet događa naopaki proces.
Prvo nas politika godinama šopa ustašama i partizanima, Drugim svjetskim ratom koji nikako da završi, pa onda i bacanjem blata na Domovinski rat, a onda pred skore izvanredne izbore javnost je zatrpana povijesno-politikantskim smećem oko osnivanja HDZ-a, Tuđmanove uloge, osnivanja države, uloge zloglasne Udbe... I sve dakako za korist dnevnopolitičkih obračuna, a nikako u korist neke objektivne istine, da se stvar prepusti povjesničarima. Sve je to kulminiralo njemačkom presudom Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču te podsjećanjem kako su ih u Hrvatskoj od neizručivanja Njemačkoj štitili Ivo Josipović i Zoran Milanović. Kako bi okrenuo ploču, i zaboravio „Lex Perković“, Milanović je bacio kost HDZ-u te im spočitnuo da je njihovu stranku osnovala Udba. I time otvorio novu Pandorinu kutiju nabacivanja smeća koje baš i nema veze s povijesnom istinom.
A što bi bila objektivna istina? Ako bismo išli nekim logičnim redom, onda bismo trebali uzeti u obzir da je Udba, ili od 60-ih službeno Služba državne sigurnosti, kao i svaka druga sigurnosna služba, radila analize i budućih događaja, posebice političkih. Sjetimo se samo kako je američka CIA radila analize budućnosti Jugoslavije nakon što Tito umre, i kako su predvidjeli njezin raspad. Tako je i SDS imao slične elaborate. Ta su se njihova predviđanja dakako nalazila i u rukama njihovih političkih šefova u Partiji. No SDS je imao još nešto što CIA u demokratskom društvu nije imala. SDS je ipak bio dio režimskog represivnog aparata bivše države koji se uvukao u sve pore društva, imao doušnike na svim razinama, ali ne samo doma nego i među hrvatskom emigracijom, ako sad govorimo o Hrvatima. Sustav koji je gledao sve kontrolirati, ali i usmjeravati procese, koji je organizirao ubojstva, koji je uhićivao, ucjenjivao, regrutirao... Koji je radio sve što se radi u režimskim sustavima! Ali je imao i jednu boljku, a ona se zvala Jugoslavija. Jer je SDS kao i svaki drugi sustav bio dio jugoslavenskog aparata, i tako organiziran, usustavljen. Sudbina Jugoslavije bila je i njegova sudbina.
Tuđman je svjestan situacije sustava, svjestan je da mu sustav otvara vrata, a on situaciju objeručke koristi. Jer da nije bio takav, ne bi postigao sve što je kasnije postigao
No procesi u Jugoslaviji, posebice nakon Titove smrti, krenuli su u neželjenom pravcu, osobito za Hrvatsku. Manolić tako opisuje atmosferu 1987., kad se u Zagrebu održavala Univerzijada, i kad je Zagreb doživio ogroman procvat: „Posebno su iz redova srbijanskog rukovodstva opaske bile vrlo nepovoljne, zlonamjerne, pakosne, a i opterećene poznatim ideološkim etiketiranjima, jednako kako je činjeno Veci Holjevcu dvadesetak godina prije. Organizatori te smotre u medijskim su linčevima i na pojedinim partijskim forumima izjednačavani s „povampirenim“ proljećarima, što je mnogima u Hrvatskoj otvorilo oči. Čini se da su tek tada počeli shvaćati da se iza fraza o „hrvatskom nacionalizmu“, „buđenju ustaštva“ i „razbijanju bratstva i jedinstva“ zapravo kriju prepoznatljivi politički i gospodarski interesi koji Hrvatsku žele ostaviti u podređenu položaju. Događaji oko Univerzijade bili su zapravo katalizator, ali i okidač za brojne pojedince da je sazrelo vrijeme novog organiziranja protiv takve politike Beograda.“
Zato nije zabranio SKH
Znači, stara je garda gledala kako dalje. No da Tuđman nije bio na Špiljakovoj uzici, dovoljno govori njegov citat iz osobnog dnevnika, od 28. prosinca 1986. godine. Tuđman bilježi: „Razgovor s Mikom Špiljkom. Od 10 do 13.30. Bio je to naš drugi susret u njegovu stanu: prvi put pred dvadesetak godina u Gregorijančevoj ulici, gdje je stanovao prije odlaska u Beograd i sada na Radićevu šetalištu 33. Tada me je zvao da bi me nagovorio da poradimo na tome da se Koncertnoj dvorani ne da ime „Lisinski“ nego nekog revolucionara (Markovca)!!. Dakako, nisam se složio... Drugo, moja pitanja: 1. skidanje zabrane; 2. omogućavanje tiskanja; 3. vraćanje putnice (morah reći „pasoša“, jer ne znam bili me razumio), i 4. zahtjev da mi se odobri na Mirogoju grobnica da bih mogao prenijeti posmrtne ostatke oca, brata i majke… Za sve to još nisu sazreli uvjeti, ali na putu smo… Što je vrijedno zapamtiti iz razgovora?... Veoma nepovoljno mišljenje o Bakariću, Savki i Tripalu, koji su ga progonili kao „unitaristu“ i htjeli njega uzeti kao glavnog na 10. sjednici, pa se nisu usudili te je ceh platio Žanko!! Za Tripala i Savku, kaže da sve što su radili nisu činili zbog nacionalnog osjećaja nego zbog osobnog karijerizma… Smatrao se progonjenim i prognanim u Beograd. Trpio je, kaže, i on i njegova djeca 15 godina. Pripomenuh tek: što bih ja i moja obitelj mogli reći! O Hebrangu gaji sumnje; da je on već u ratu imao primjedbe na njegova stanovišta. (Dakako, sa svojih skojevskih vidokruga, dok je Hebrang već politički bio zreo čovjek. U tome je bila i njegova zla kob što nije imao sugovornika…). Prisilio me da mu potanje izložim dokaze da ne podcjenjujem jasenovačke žrtve. Možda će nešto i ostati…“ Iz ovoga je jasno da Tuđman nije nikakvo Špiljakovo mezimče, i da Tuđman o njemu ima jako loše mišljenje. Ali treba pročitati cijeli Tuđmanov dnevnik, pa shvatiti da je Tuđman vizionar i da je spreman na razgovor sa svima, jer je krajnji cilj imati samostalnu državu. Tuđman ima cilj, i za taj cilj koristi svaku situaciju, svakog čovjeka koji se može uklopiti u njega, kojega može iskoristiti.
Posebice postaje sve vidljivije da razlaz s Beogradom neće biti moguć bez prolijevanja krvi, a Hrvatima u takvim trenucima najmanje treba građanski rat. U tome treba tražiti razloge i zašto je Tuđman dopustio da se SKH transformira u SDP, a ne da se SKH totalno zabrani.
Ponovna su prepucavanja oko toga zašto je Tuđman 1987. dobio putovnicu, a neki drugi disidenti nisu. Sve samo da se Tuđmana opet sukobljava s Gotovcem i drugima. Iako se s uma uvijek smetne činjenica da režim tada daje putovnice i nekim drugim disidentima, recimo Milovanu Đilasu. Tuđman se čak čudi kako je dobio putovnicu kad u dnevniku 18. srpnja 1987. bilježi: „Stiglo rješenje Okružnog suda Zagreb, od 30. lipnja 1987., kojim se odbija zahtjev za ukidanje zabrane javne djelatnosti!! Znači ostaje na snazi do 22.03.1988... U obrazloženju jedino izvještaj KPD Lepoglava! U njemu, među inim: „Krivično djelo priznaje, ali se ne smatra krivim, nastoji se prikazati intelektualnim predstavnikom hrvatskog naroda i borcem za istinu. Prema kazni je imao negativan stav, politički je negativan ekstremnim nacionalističkim stavovima...“ Eto tako. Slučajno ili neslučajno. U istom mjesecu: iseljeni dio hrvatskog naroda u slobodnom svijetu dočekao me kao izraz svojih snova i težnji, kao svoju zajedničku savjest, od desnice do ljevice. I onda kad se ne slažu s mojim ocjenama i pogledima. Ovdje: ponovno neodstupni redarstveno-pogromaški odnos. Anacionalni, izmećarski poturice, mediokritetski birokratski karijeristi – dokazuju svoju principijelnost. Da, davno reče Starčević: Despocije se ne popravljaju, one trunu i propadaju! Ipak: valja se pozabaviti malo više svim ovim! Zašto putnica, a onda ovo i carina?!“ Da je sam u svojim snovima, viziji, i da nema nikoga tko će se uz njega pokrenuti, daje do znanja u dnevniku 2. veljače 1989. godine: „U Zagrebu održana skupština (osnivačka) „Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu“. Horvat, Matvejević, Puhovski, Vranicki: sve po izbor jugo-maglaši. Vjerojatno se nitko nije prisjetio da se takva bratija skupila u Zagrebu i Sarajevu 1919.-20.!! S istim ciljem i rezultatima kao i svi ričetaši. No, to me ponukalo da napišem: „Nacrt prijedloga za pokretanje Hrvatskog demokratskog zbora“. Moram opet sam. Ni znanja ni petlje. Samo pričanja. Nema ih čak ni po dogovoru.“
Hrvatski demokratski zbor je kasnije postala Hrvatska demokratska zajednica. Tuđman je svjestan situacije sustava, svjestan je da mu sustav otvara vrata, a on situaciju objeručke koristi. Jer da nije bio takav, ne bi postigao sve što je kasnije postigao. Rekli bismo, bio je pravi čovjek u pravom trenutku. SDS dakako da ne miruje. I događaju se zanimljivi procesi, koje bilježi Manolić o izvještajima SDS-a oko osnivanja HDZ-a: „Izvještaj o tim prvim danima oslikava atmosferu u kojoj smo nastojali ostvariti pretpostavke za demokratsku tranziciju, ali i pokazuje da u toj pripremi višestranačja Udba nije samo pasivni promatrač već svojevrsni „ideolog“ putem svojih suradnika, naših članova inicijativnog odbora. Pisana izvješća zapravo su već tih dana forma kojom se zapošljava obavještajni aparat, a stvarno izvješćivanje vrha Partije ide usmenom komunikacijom koju će započeti Špiljak smjenom Franje Vugrinca, jednog od najortodoksnijih „udbaša“, i dovođenjem svojih odanih ljudi u vrh hrvatske obavještajne službe – Kolje Družića i Josipa Perkovića – te slanjem Zdravka Mustača u Beograd. Usmeno referiranje bez pismenih tragova poslije će prihvatiti i Ivica Račan. Udba u toj ranoj fazi ne bilježi spoznaju da Tuđman u razdoblju oblikovanja naše političke platforme i ostvarenja našeg vjekovnog sna kontaktira sa Slobodanom Miloševićem, tada predsjednikom CK Srbije, a da za te kontakte ne zna nitko u inicijativnom odboru. Udba ne registrira Tuđmanove kontakte (ne pismeno) i susrete u Kanadi i Americi pa i u Njemačkoj, već se bilježe relativno nevažna događanja. Da zapravo nešto nije u redu u tim našim nastojanjima oživotvorenja stranke, moglo se iščitati iz jedne nevažne činjenice, a to je da je dr. Tuđman uspijevao rješavati brojna pitanja pa tako i ona o mjestima okupljanja te nazoviopozicijske skupine. Naime, do prostora tada u vlasništvu državnih institucija dolazili smo bez naknada i bez nekih poteškoća.“
Dobro je znao tko je Perković
Zaključno, Tuđman je iskreno igrao na ideju nacionalne pomirbe. Također je koristio sve koji su mogli pomoći u obrani od agresije. I naravno da je znao, posebice kad je došao na vlast, i tko je Perković, znao je za tajne bivšeg sustava. Ali je prvi cilj bio obraniti se i osloboditi zemlju, izgraditi je. I svima koji su u tome sudjelovali oprostio je, smatrao je da su se dovoljno iskupili, pa tako i Perković. Otud i činjenica da je Perković bio nedirnut zbog zločina SDS-a u kojemu je on bio važna karika. Ali su procesi nakon osamostaljenja, a posebice nakon rata, otišli u neželjenom smjeru. SDS ili Udba nije nastavila živjeti kao ona stara, ali su njezini ostaci ispleli novu mrežu u koju su se ubacili i oni koji su joj ranije bili ljuti protivnici. Sve za isti interes – kontrola moći i sustava. No onda je došao ulazak u EU, pa Njemačka koja je na kraju osudila Perkovića i Mustača, i kotač se vratio na početak, opet do Špiljaka. Kad Manolić pita, koji su sve Špiljakovi interesi bili da se preživi tranzicija, onda je jasno da je jedan od njih i neprocesuiranje, neotkrivanje crne strane sustava, one zločinačke. Jer je njemački sud kao glavnog političkog nalogodavca Perkovića i Mustača u ubojstvu Stjepana Đurekovića označio baš Špiljaka. Tako suočavanje s prošlošću ide dalje! Ali bi trebalo biti što dalje od politike i političara. Dajte već jednom povijest prepustite struci, a vi narodu dajte toliko potrebnu bolju budućnost!
>> Slovenski istraživač kaže da je i slovenska Udba bila upletena u Đurekovićevo ubojstvo