Uz Oreškovića trebalo bi u Hrvatsku uvesti još političara i privrednika

Josip Novaković je hrvatsko­američko­kanadski pisac zbog čega nije potrebno objašnjavati naslov njegove zbirke eseja “U potrazi za domovinom”, nedavno prevedene na hrvatski. Dobitnik je cijelog niza drugih književnih nagrada, a osim što je autor romana, brojnih zbirki kratkih priča i autobiografskih crtica autentičnog crnohumornog stila, Novaković je i predavač na sveučilištu Concordia u Montrealu u kojem, poput sve većeg broja Hrvata koji su se odlučili na novi početak u dalekoj Kanadi, živi posljednjih godina.

Kako vam se čini naš premijer Orešković? Što je on naučio u Kanadi, a može biti korisno Hrvatskoj?

Naučio je razmišljati kao svjetski čovjek jer ne samo da je živio i radio u Kanadi već i u Sjedinjenim Državama i Izraelu. Radio je za jednu od najboljih farmaceutskih firmi Lilly, a potom, nakon Plive, za izraelsku Tevu, koja je preuzela Plivu. S odličnim vezama diljem svijeta i privrednim uspjesima i pragmatičkim pristupima problemima, on upravo može biti lijek za naš Balkan Mitteleuropeisch Mischung, tj. kaos. No, ne ovisi sve o njemu već i o timu koji je okupio, i o raznima bandama koje vode ili vozaju državu. Zapravo, trebalo bi još nekoliko političara i privrednika uvesti, kao što Real Madrid uvozi s raznih strana da se stvori bolji tim, jer čini mi se da su hrvatske mafije kreativne za sebe, a ne za Hrvatsku. Vidjet ćemo. Svakako je dobro da imamo pragmatika za premijera.

Možda ste čuli da ne govori hrvatski baš savršeno. Smatrate li da on kao premijer mora vladati jezikom? Kako to izgleda iz vaše vizure, vama je hrvatski materinski, a pišete na engleskom?

Mislim da je možda čak i dobro da ne vlada hrvatskim savršeno jer će, suprotno našim bivšim premijerima, više raditi, a manje govoriti i javno filozofirati. Ne pratim dovoljno razvoj sastava Vlade jer sam trenutačno strašno zatrpan poslom i snijegom u Montrealu, ali ono što čitam i čujem, zvuči mi čudno. Odakle su se pojavili prijedlozi o popisu izdajnika države? Dobro, svaka država ima svoj tajni popis sumnjivih, neprijatelja, potencijalnih terorista, i to je normalan postupak tajnih službi. Ali to ne može biti javna platforma za Vladu. Zato se to zovu tajne, a ne javne službe. Da je riječ o dekonstrukciji politike i jednostavnom stvaranju transparentnosti metoda Vlade, to bi bilo okej i čak bi trebalo pozdraviti, da se riješimo licemjerstva i hipokrizije, ali mislim da je riječ o drugim, desničarskim i ultranacionalističkim porivima, koji su stvarno u raskoraku s ovim vremenom i europskom integracijom. Izdajnici strašno podsjećaju na vanjske i unutarnje neprijatelje o kojima je stari Tito pilio, naročito o unutarnjim. Jer tko su ti unutarnji neprijatelji? To je bila upravo Komunistička partija s Titom na čelu. Možda je i ova vlada naš unutarnji neprijatelj kao što je to svakako bila Sanaderova vlada. Nadam se da nije. To da se brinemo za građevine, to bi bilo super, bolje nego za izdajnike.

U jednom od svojih eseja pišete kako je u Montrealu, u kojem živite posljednjih godina, infrastruktura lošija nego u Bombayu. U kolikoj mjeri Hrvati idealiziraju Kanadu?

Gotovo svi precjenjuju Kanadu, osim Amerikanaca, naravno, koji uživaju u tome kako je Kanada slatka. Kanada je dopustila da joj se dogodi ono što se dogodilo npr. Rusiji, da se oslanja na sirovine poput nafte, drva, zlata, i zanemari pravu industriju, i leti kao orao kad je nafta skupa, a kada padne, više sliči divljoj puri koja trči po livadi i traži grmlje da se skrije. Evo, kanadski je dolar pao više od trideset posto. Zašto Kanada nema TGV željeznicu, npr., a ima poreze na razini Francuske. Nadam se da će se Kanada otrijezniti od opijenosti naftom i nakon ove trenutačne mamurnosti trznuti da vodi kreativniju privredu jer ima golem potencijal – obrazovanu mladost i selektivnu imigraciju koja privilegira stručnjake i obrazovane, napučenost stanovnika tri puta manju nego Rusija, i jasno, te proklete minerale i naftu.

Razmišljate li možda o povratku u Hrvatsku?

Svakako, jedino ne znam kako bih se zaposlio, gdje bih radio. Evo, dajte mi posao da budem ministar nezaposlenosti pa se vraćam smjesta. Šalim se, naravno.

U kojoj se zemlji osjećate najbolje?

Teško mi je reći, ali kad god uđem u SAD, čini mi se da mi se spusti krvni tlak – tu se ležerno vozi, ljudi su ljubazni, lako se komunicira, znam što funkcionira i kako. U Kanadi se još nisam potpuno privikao na birokraciju. A najzanimljivije mi je bilo u Rusiji, krasna, ružna, nepredvidiva. Možda sam najbolje disao u Jeruzalemu zbog suha zraka i odlične nadmorske visine od 800 metara, što nije puno, ali je baš super. U južnoj Francuskoj, gdje sam stekao naklonost prema crnom vinu, planinarenje. Ma lijepo može biti svuda, čak i u ružnoj Poljskoj.

U posljednje se vrijeme tisuće Hrvata iseljavaju u Kanadu? Imate li kontakte s hrvatskom emigracijom? Što im kažete o toj zemlji kad dođu?

Kontakta imam puno i raznih susreta. Svatko ima svoju priču, a većina kaže da su zbrisali zbog hrvatske kome od privrede. Nije riječ o tome koliko je Kanada lijepa, nego koliko je Hrvatska u krizi. Većina Hrvata ovdje nada se povratku u oporavljenu Hrvatsku. Kad ih stisnu kanadske zime, ako su i mislili ostati za stalno u Kanadi, postaju gastarbajteri. Cilj je većini zaraditi, uštedjeti i vratiti se, te kupiti stan u Splitu ili tako negdje. No, moram primijetiti da nas svakakvih ima ovdje. Znam da je u Jugoslaviji, vojno­komunističkoj zemlji, propaganda protiv emigracije poistovjetila termine migrant i izdajnik. Sve se emigrante sumnjičilo da su desničari, što je bilo daleko od istine. Moja je baka ostala komunistica usred Clevelanda. Osim toga, Denis Kucinic je vjerojatno najljevičarskiji senator i kongresnik u američkoj vladi, koji je jedini bio protiv napada na Irak. Ali istina, nedavno sam u Torontu imao nastup gdje sam uz svoje književno čitanje održao govor o hrvatskom domoljublju, da postoji razlika između domoljublja za vrijeme rata i za vrijeme mira; da je došlo vrijeme da ne budemo ekskluzivisti, da se ne bojimo jer rat je prošao, već da budemo inkluzivisti, da primamo imigrante u Hrvatsku bez obzira na nacionalnost, vjeru itd. Da budemo širokodušni. Hrvatska je etnički najčišća zemlja u Europi, a još nijednog potpuno čistog Hrvata po etničkim linijama nisam sreo. Da postoji razlika između etniciteta i državljanstva – da je etnicitet skup bakinih priča, juha i pjevanja, a državljanstvo odgovornost da se konstruktivno djeluje za dobrobit svih u državi. Neka kuhaju, pjevaju i krste se kako hoće, ali valja da primimo ljude kao što to Amerika i Kanada rade. Blago rečeno, moj govor nije dobro prošao. Hrvati u publici – očito nacionalistički i desno nastrojeni – izgalamili su se na mene, četrdeset protiv jednog uz nekoliko suzdržanih glasova, i jednog starog židovskog znanstvenika koji me branio. Od etniciteta nema vajde. Jedini etnicitet koji bi trebao vrijediti je konstruktivnost. Tko dobro radi, taj je dobar građanin. A ne tko ima ovakvu ili onakvu tako i tako neprovjerljivu geneaologiju. Ta pitanja identiteta su mi dojadila.

Kakva je Kanada u usporedbi s Amerikom? Je li doista “Amerika sa zdravstvenim osiguranjem”?

Gotovo obratno. Amerika bez kvalitetnog zdravstva. Ne želim ništa reći o slavnom kanadskom zdravstvu. Dovoljno je reći da su među prvih 100 najbolje rangiranih bolnica u svijetu, 80 u SAD­u, a dvije u Kanadi. Tko god ima ozbiljan problem ide na jug, u SAD. A to da je kanadsko zdravstvo besplatno je blamaža — dovoljno je do provjerim svoje poreze i da vidim da tu plaćam za zdravstvo više nego što sam to činio u SAD­u, a teže dođem do doktora. No, od doktora, vragova i svećenika treba bježati.

Što mislite, biste li postali pisac da ste ostali u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji? Ili biste bili doktor koji bi zbog male plaće odlučio emigrirati?

Mislim da mi je emigracija bila u genima. Otišao sam baš na samom vrhuncu jugoslavenskog prosperiteta. Da sam ostao, vjerojatno bih postao psihijatar ili kardiolog, ali bih tako i tako otišao van, kao što sada liječnici masovno rade. A bih li postao pisac? Mislim da da, jer mi je i to, potreba da nešto prepričam i pretjeram, u genima.

Ako se vraća ćirilica, važnije je da se vrati zbog ruskog nego srpskog jer je većina knjiga u Srbiji na latinici, a nijedna u Rusiji

Što je po vama najveći hrvatski problem?

Nije samo jedan. Tu je sindrom male zemlje: razmišlja se na mali način, rade se skromni projekti, slabo se surađuje, nikom se ne vjeruje, i to opravdano, ali ipak, bez povjerenja ne ide ništa u većim razmjerima. Možda je najveći hrvatski problem turizam, kao što je Kanadi najveći problem nafta. Ono što se čini u prvi mah kao blagoslov antistimulus je za kreativnost, rad i pravu poduzetnost. Uvijek se očekuje da će bogati stranac ostaviti svoj novac kod nas jer smo mu i gaće oprali. A zašto ne bi bilo obratno, da mi kreiramo odličan biznis, kao što je bila Pliva, ili Energoinvest, i onda da mi sipamo novac po plažama i Parizima? Razmišlja se previše pasivno. Svaka je zemlja koja ovisi uglavnom o turizmu u bankrotu. Evo, Grčkoj Deutschebank preuzima cijela naselja, po stotine kuća, da ih rasproda u pola cijene, naravno uglavnom Nijemcima, u ime dugova. To je čista pljačka nekretnina. Možda je zaista lijepo, iako pogreškom, rekao premijer Orešković da se brine za građevine – to bi zapravo trebao biti dio programa svake hrvatske Vlade, da ne dođe do pljačke privlačnih građevina sa strane. Hrvatska je ljepotica koja želi živjeti samo od svoje ljepote. Nekad radi kao manekenka, ali češće kao noćna dama. Bolje da je ružna i prodorna nego ovako krasna ta domovina. No, nije problem u ljepoti, nego u oslanjanju na ljepotu. Znam bivšu kandidatkinju za Miss Universe Nataliju Pricu Oreški – vrlo pametnu i poduzetnu. Radi kao zubarica i, osim toga, studira za MBA, Masters of Business Administration, u Zagrebu i u Montrealu. Uopće se ne oslanja na svoju ljepotu, već na rad, i čak namjerava specijalizirati i dalje u stomatologiji. Hrvatska bi se trebala ugledati na Nataliju, raditi i stvarati nove projekte. Ostavi Kornate i Mljet na miru i – rabotaj!

Kako doživljavate hrvatski mentalitet, ako takvo što postoji, i hrvatsku radnu etiku s obzirom na vaša američka i druga iskustva?

Hrvatski mentalitet, ako takvo što postoji, u pravu ste, mijenja se. Kad sam bio klinac, svi su bili radnici. Tulile su sirene da se radnici bude u 6 ujutro. Svi su stalno radili u tvornici i onda nešto varili, sastavljali, popravljali itd. kod kuće. I tako smo odrastali po tom modelu da se uvijek nešto kopa i radi. No, nakon velikog vala nezaposlenosti, rata itd., djeca su odrasla pokraj roditelja koji nervozno puše, malo rade, ili ako rade, ne vidi se točno što rade, nešto muljaju po računalima itd., tako da je radna etika propala. Usto dodajmo turizam, da se radi stihijski, tri mjeseca, pa potom španciraju po rivi i kafićima, u Dalmaciji, a u Slavoniji da se sjedi po kafićima i preko ljeta... Možda ne vidim dobro, ali ono što vidim nije dobro.

Imate li prijatelja među hrvatskim političarima?

Slabo. Nikad nisam pripadao banditskim klanovima, već anarhističkim i izvanrežimskim. Ne znači da Vlada ne može biti relativno dobra – evo, vlada Billa Clintona je bila gotovo okej, a i Obama je napravio dosta dobrih poteza, i glasao sam za obojicu, kao i za Ala Gorea, kome su ukrali izbore republikanski banditi. Ne znam što je to biti režimlija. Dobro, Božo Kovačević mi je prijatelj iz djetinjstva, veoma pošten čovjek, superinformiran i pametan, pa rado razgovaram s njim, ali on više nije u politici, već je pisac, predavač i novinar. Evo, on bi bio sjajan ministar kulture, ali ja ne sastavljam Vladu. Na Yaleu sam se ponešto družio s Ivom Bancem dok je bio samo akademik, bio je zabavan, ali s njim nisam u kontaktu već dugo. Zapravo, ponekad se i začudim što znam toliko mnogo hrvatskih intelektualaca, privrednika itd., i da nitko od njih ne postaje političar. Kako uopće nastaju političari i odakle ih tako mala zemlja ima toliko puno? Odakle dolaze ti likovi i kako se skupljaju? Možda vi meni to možete objasniti. Meni je to golem misterij. 

Vaš sin Joseph studira čelo i matematiku, a kći Eva umjetnost. Biste li imali što protiv da se odluče preseliti u Hrvatsku?

Ne, ništa protiv toga. Tako i tako ih moram financirati dok se ne osamostale, a kada će se to čudo dogoditi, to se ne zna. Možda bi bilo jeftinije da su u Hrvatskoj, a svakako i zdravije. Mislim da će bar jedno od njih pokušati reverse immigration, mirror image mog razvoja, jer im je to neminovno u genima.

Vaši su preci emigrirali iz Austro-­Ugarske u Cleveland, gdje se vaš djed oženio Slovenkom pa vratio u domovinu, točnije Daruvar. Njegova se supruga, međutim, odlučila nakon 2. svjetskog rata vratiti u Cleveland, gdje se rodila vaša majka. Čini se kao da je u genima vaše obitelji migracija, potraga za domovinom iz naslova vaše posljednje knjige eseja. Vraćamo li se na kraju svi korijenima?

U Clevelandu mi se rodila majka, a njezini su se vratili u novu državu, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. To se mom djedu dopalo, da će Slaveni imati svoju zemlju, neki mali južni Sovjetski Savez. Ne vraćamo se svi korijenima, i mnogi ih imamo na svim stranama. Meni nije nikada bilo zanemariva ta odiseja mojih u Clevelandu jer su i tamo ostavili korijenje, a osim toga su mi i baka i prabaka pokopane na groblju Calvary u tom gradu.

Vaše se ratne priče ne uklapaju u nacionalne, vjerske i kulturološke klišeje koji vladaju Hrvatskom i okolnim zemljama. Prisjećam se priče o hrvatskim Srbima baptistima koji su pobjegli iz Krajine pokušavajući se skrasiti u Novom Sadu, gdje jedva izbjegnu NATO-­ove bombe, da bi ih onda pretukli nasilni Novosađani jer su oni kao baptisti izdali srpsku stvar. Javljaju li vam se ljudi u vezi s takvim pričama?

Da, u Srbiji su neko vrijeme divljali protiv baptista jer su i Clinton i Gore bili baptisti te je bilo teško za vrijeme bombardiranja biti baptist, tj izdajnik. Pa baš kao što su meni starci dodijali kad su pričali o Drugom svjetskom ratu, sada sam i ja nekima dodijao, jer je to bilo davno, i treba gledati naprijed itd. No, međutim, ratne priče su naša priroda — od Starog zavjeta pa do Ilijade, i nadalje, to su korijeni, ako ćemo o korijenima, našeg pripovijedanja i smisla za sastavljanje priča. Ako i nije rat izravno u priči, uvijek tražimo konflikte i sukobe bez kojih je teško razviti energiju priče. Dobrim dijelom sam i zbog toga upao u klopku izmišljanja priča u ratnom stanju. Za priče je potrebno imati osjećaj napetosti, neizvjesnosti, koja se uvijek pojačava prirodom rata. Prijateljstvo u miru — teže je od njega napraviti priču nego od prijateljstva u ratu. Jasno, uvijek je moguće i bez rata, ako se dobro vlada žargonima, nijansama, ali izvana, na engleskom, više ovisim o fabuli nego o stilu. Niti ja prevodim dijalekte odavde niti je moj engleski stil prevediv pa sam dosta otuđen od onoga o čemu pišem, što nekada čak i pomogne mašti.

Što mislite o političkoj i svakoj drugoj korektnosti? Kakva korektnost vlada Amerikom, kakva Hrvatskom?

Korektnost je odlična stvar ako nije apsolutistička i ako ne postaje diktatura. Problem je što su mnoge teme postale tabu te razbijaju slobodu govora koja bi trebala biti zajamčena ustavnim amandmanima u Americi, a osim toga sustavom „tenure“ na sveučilištima. Uvijek postoji nekakva korektnost. Za vrijeme totalitarnog socijalizma u Jugoslaviji mnogo toga se nije smjelo ni spomenuti, na primjer nije bilo progresivno, tj. korektno, vjerovati u Boga. Čak i sada progresivci – a kamo to idemo, molim lipo, u raj? Ajde nemojmo biti dica, kakav progres – smatraju religioznost za golem kiks pa optužuju opću religioznost i sve bogove za ISIS i terorizam. Ali to je površno gledanje, isto kao što je bila površna analiza sa Zapada da je sjeverozapadni balkanski rat religiozno­etničke prirode. Evo, ateisti Hitler, Staljin i Mao su allzusamen uzrokovali smrt 100 milijuna ljudi, pa mi onda recite je li problem u religioznosti kad je riječ o zlu i nasilju? A sada sa sustavom „public shaming“ preko interneta stvarno ljudi paze što kažu, da kojim slučajem ne bi ispalo da su šovinisti, rasisti itd., čak i ako jesu. To je na neki način uzrok uspjeha Donalda Trumpa, koji je kao ventil represije koji je propustio zrak i sada zviždi sve u šesnaest. Užasan čovjek. Ljudi se oduvijek grupno mrze, i to nije dobro niti korektno. A da se pretvaramo da toga uopće nema u nama, ni to nije korektno, a ako kojim slučajem nema, da se iživljavamo nad onima koji se ljute na druge, pa molim lijepo, ni to nije lijepo. Živimo u ružnom svijetu, a pelcovanje onih koji ne razmišljaju na uzvišen način neće nikoga uzvisiti. Umjesto napada na malodušne zbog njihove malodušnosti, bilo bi bolje da budemo baš prema svima velikodušni, ako možemo, da pokažemo put.

Rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras predložio je nedavno da se ćirilica vrati u škole. Jeste li za to?

Nisam da se radi na silu. A ako se vraća ćirilica, važnije je da se vrati zbog ruskog nego srpskog jer je većina knjiga u Srbiji na latinici, a nijedna u Rusiji, koja je ipak velesila i strahovito važna za sve nas. Meni je drago što je svaka srijeda bila dan ćirilice u Daruvaru te mi je to pomoglo kod učenja ruskog, a osim toga mi uopće nije bio problem provesti godinu dana u Novom Sadu i čitati neke udžbenike, kao npr. iz kemije, na faksu. U graničnim zonama, kao u Vukovaru, gdje još ima puno Srba, zašto ne, neka se bar nekoliko sati u školi radi na ćirilici, ali možda ipak da bude izborno. Nikome to ne može škoditi. No da se to radi u Varaždinu, to nema smisla. Tamo bi možda bilo bolje da se piše na njemačkom nekoliko sati, ili u Puli na talijanskom premda svijet ne ovisi o tome. Evo nedavno sam se šetao po Beogradu i jedan moj srpski prijatelj, Dušan Kolundžić, izbjeglica iz Daruvara, a unatoč tome veliki simpatizer Hrvatske, mi reče: Ajde gledaj koliko ćirilice ima, gdje ti je tu ćirilica? I stvarno, sve na latinici. Nije potrebna ćirilica Srbima da budu Srbi, imaju je dovoljno, niti je baš potrebno Hrvatima da uče ćirilicu kao da se inače neće razumjeti sa Srbima. Ali bi svakako bilo stimulativno učiti ćirilicu. A zašto ne i grčki?! Proveo sam tri semestra u radu na grčkom i tri na hebrejskom. Možda mene ne treba pitati jer ja volim jezike pa sam nastran. Da sam u Vukovaru, glasao bih za ćirilicu, pa neka se ne svađamo oko sitnica. Budimo velikodušni i pametni. Ako nešto naučimo, neće biti loše.

>> “Požuda” Josipa Novakovića: Od svake priče iz 
ove zbirke mogao 
je nastati roman

>> Daruvarčanin Josip Novaković u utrci za Man Booker nagradu