Josip Novaković rođen je u Daruvaru 1956. godine. Leksikoni i enciklopedije nazivaju ga američkim piscem hrvatskog podrijetla. Novaković sada ima kanadsku adresu i predaje pisanje na sveučilištu u Montrealu. U SAD je otišao kao dvadesetogodišnjak prekinuvši studij medicine u Novom Sadu. Piše na engleskom jeziku. Objavio je roman "Prvi april", nekoliko zbirki priča i priručnik za kreativno pisanje koji mu je najprodavanija knjiga; prodan je u više od 100.000 primjeraka.
Prije dvije godine Novaković je izazvao svjetsku pozornost ulaskom u uži izbor za nagradu The Man Booker International, "tešku" 60.000 funti. Trenutačno se nalazi u Zagrebu. Prvo je bio gost na Zagreb Book festivalu, a sudionik je i 14. festivala europske kratke priče koji počinje u nedjelju u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ovih mu je dana Profil objavio i zbirku kratkih priča "Požuda". S Novakovićem sam se susreo u jednom trešnjevačkom kvartovskom kafiću. Iako izvan Hrvatske živi četiri desetljeća, neke stvari iz mladosti nije zaboravio. Tako mineralnu vodu još uvijek zove "radenska"... Na Zagreb Book festival Novaković je kasnio jer je bio u Gruziji. Kakvi su mu hrvatski literarni festivali u odnosu na strane?
Iz Tbilisija u Zagreb
– Na zagrebačkom Book festu bio sam na samom kraju, na prezentaciji Zagreb Noir II, iako je postojao plan da sudjelujem i ranije. Međutim, Tbilisi International Festival of Literature kasno je iskrsnuo i nisam odolio njihovoj pozivnici. Avioni su svi bili precizni, nije bio problem s njima, nego s naknadnim aranžmanom. Budući da sam u Gruziju smjestio dio radnje romana koji revidiram, bilo mi je korisno razgledati tu zemlju. Gruzijski festival je vrlo sličan hrvatskim – i tamo i ovdje ima puno komuniciranja, raspravljanja na tribinama, javnih nastupa. Možda je razlika ta što se tamo više posvetila pažnja poeziji nego prozi, pa su i od mene očekivali da pročitam nekoliko pjesama, što sam, promjene radi, učinio. Neki su festivali golemi, kao Harbourfront u Torontu, Miami Book Fair... I te je teško uspoređivati s našim festivalima – objašnjava Novaković. A koliko mu je kao piscu za reputaciju i za samopouzdanje značio ulazak u uži izbor nagrade The Man Booker International?
– Za reputaciju u Kanadi, Pakistanu i u još nekoliko zemalja nominiranje je bilo dosta važno, ali za samopouzdanje ne. S pričama je uvijek isti problem. Stvari rijetko štimaju pa je tu uglavnom uvijek prisutan osjećaj nesigurnosti i tankog leda, a ne arogancije – kaže Novaković, kojem je nedavno u knjizi "Zagreb noir" objavljena priča "Greda" u kojoj piše o nasilju na stadionima, politici, Maksimiru... Koliko Novaković poznaje Zagreb?
– Znam ga prilično. Ovisi kako se gleda na to što je to poznavati jedno mjesto i ljude. Na neki način ne znam nikoga, pa ni sebe, i da je samospoznaja laka, ne bi je Grci imali kao filozofski projekt. S druge strane, ako znam neka mjesta, to su New York, Cincinnati, Minneapolis itd... U Zagrebu sam proveo gotovo dvije godine, posjećujem ga nekad i češće od jedanput godišnje; tu sam dolazio kao klinac na operaciju mandula, gledao filmove, bio na nekoliko nogometnih utakmica... Pratim hrvatski nogomet. Gledao sam sa sinom Ševčenka prije petnaest godina kako Dinamu zabija golove – prisjeća se Novaković. U priči "Greda" spominje i ruskog predsjednika Putina koji zagrebačkom Zoološkom vrtu poklanja sibirske trgove i u mirovini živi na otoku Ugljanu, koji je kupio. Ima li proročkog talenta?
Putin i Dioklecijanova palača
– Radnja priče smještena je u budućnost baš zato da imam slobodu fikcije. Nemam pojma hoće li i kamo Putin ići u penziju, ali bude li išao, preporučujem mu da se skrasi negdje u blizini Dioklecijanove palače, kako to već i priliči imperatorima. Tu spominjem i poklone Amerike, i to grizlije, Billa i Hillary Clinton. Još se sjećam slonova koje je Indira Gandhi poklonila Titu, pa zašto se ne bi dogodilo da bude još političko-zooloških poklona. Nemam proročkog talenta, premda sam nedavno predvidio pad rublja – kaže Novaković. Pitamo ga stiže li uz svoj profesorski i posao pisanja knjiga čitati hrvatske pisce koji ipak sustavnije prodiru na američki kontinent.
– Čitam, ali nije to samo posljednjih godina. Andrić i Slavenka Drakulić davno su bili čitani i u Americi. A nedavno je prestižni časopis McSweeney's objavio jednu zbirku naših pisaca kojoj sam napisao predgovor. Tu su Ferić, Perišić & Company. Vidi se da tu ima energije, duhovitosti i da se piše na raznovrsne načine pa više nije moguće generalizirati o tome kakva je hrvatska književnost – ocjenjuje Novaković, kojeg pitamo hoće li pisati na hrvatskom jeziku...
– Istini za volju, da tu živim, pisao bih na hrvatskom. Na kojem jeziku živim, na tome i pišem. Mislim da ću sada, kada mi je hrvatska tipkovnica dostupna na računalu, pisati na našem jeziku, ali uglavnom eseje i žurnalistiku. Zasad, kada je o fikciji riječ, ostajem na engleskom – tvrdi Novaković. Pitamo ga hoće li napisati i kratku priču za natječaj Večernjeg lista.
– Može, super ideja, pa da vidimo kako će to ispasti, jer iako volim reći da mi je hrvatski propao, ne vjerujem da jest – kaže Novaković. Ovih mu je dana Profil objavio "Požudu".
– Prvo je objavljena još prije nekoliko godina u SAD-u, a sada s dosta zakašnjenja i tu. Svaka priča je svijet za sebe, i to je nekakav solarni sistem, sa 11 planeta, a gdje je sunce, ne znam. Ne mogu ga gledati, jasno. Najbolji odgovor na pitanje o čemu mu je zbirka priča dao je Mark Halpern, pisac Winter's Tale, u Clevelandu za National Public Radio prije tridesetak godina. Rekao je, nemam pojma. Pa kako to, pitala ga je voditeljica emisije? Zašto ste uopće došli ako ćete tako odgovarati? Zato jer ste me pozvali. Pa onda odgovorite. Ne znam što da vam kažem, nisam o tome razmišljao, svaka priča je svoja. Znate što, ovako drskog mladog čovjeka još nisam nikada srela i intervjuirala. Otjerala ga je s podija, a među onima koje je intervjuirala je bio i Adolf Hitler, kad je bio mlad. S tim se Mark Halpern jako ponosi. No, ne želim biti drzak uvrstiti se u ovo društvo, ali mislim da priča ilustrira da je teško opisati o čemu se radi u zbirci. Čitajte, i nadam se da tu ima OK priča. Za knjige priča uvijek vlada manja zainteresiranost nego za romane, no stvari su se navodno malo promijenile nakon što je moja nova sugrađanka Alice Munro dobila Nobelovu nagradu samo za svoje priče. Kažem, nova, mada je ona stara, a nisam ni ja baš nov, unatoč prezimenu, no nov jesam kao imigrant u Kanadi. Imao sam dobro iskustvo s imigracijom u SAD-u, ali već je davno prošlo pa sam ga htio obnoviti – dodaje Novaković koji često gostuje na brojnim literarnim festivalima gdje susreće poznate pisce. Tko je na njega ostavio najdublji dojam?
– Tu je pisac scenarija i režiser Terrence Malik. Bili smo prijatelji i šetali smo se gotovo svako popodne više od godinu dana po Austinu. Njegova sokratovska metoda da se pretvara kako ništa ne zna i da mu sve treba objasniti te težnja da bude student, sve me to impresioniralo. Za samim stolom Jacobson me iznenadio svojim humorom. Tko još? Denis Johnson, iako ne pije, kada je posjetio festival u Rusiji, kupio je litru ruskog Standarda i dao nam da vidimo kako pijemo kako bi se prisjetio svojih mladih i ludih dana. Zatim Ivan Klima, koji je mojem sedmogodišnjem sinu dao češke kovanice i marke; Robbe Grillet, kojem sam stao na nožni palac, nenamjerno, naravno, i ispričao se, a da on nije odgovorio ništa; Richard Ford, koji je, kad sam ga jedno jutro posjetio, predložio da napravimo pedeset sklekova prije nego što popijemo kavu, na što sam se ja smijao, a on zaista odradio sklekove. I to sa sedamdeset dvije godine; Joe Haldeman, SF pisac koji se pored logorske vatre toliko napio da nas je sve, kada smo ga vodili u njegovu kabinu na otoku Norton na kojem je bila kolonija za pisce, uvukao u blato jer, kada je padao na skliskom terenu onako debeo, povukao bi i mene i Stephena Dunna za sobom; Per Patterson, koji se pretvarao da je seljak u Torontu; Mary Gaitskill, koja je okrutno davala preglede radova tako da su njezini fanovi bježali iz učionice; David Forster Wallace, koji je volio tenis, ali ga je loše igrao... i za vrijeme uragana u Washington DC-u, kada smo hodali ulicama, rekao je da je hotel naša teleologija. No da vam pravo kažem, baš i ne volim biti oko slavnih pisaca, jednom sam prilikom stajao pored Margaret Atwood i zbrisao prije nego nas predstave. Sreo sam se i Czeslawom Miloszom, ali isto tako "šmugnuo" sam prije nego što smo mogli zapodjenuti razgovor. I sreo sam Dobricu Ćosića u New Yorku, održao je govor na Columbiji Srbima i Hrvatima, poručio da slobodno budu patrioti, pa i nacionalisti, samo da se sruši Jugoslavija. Dakle, da se tu možemo ujediniti, u tom rušenju. Sreo sam Stranda, Simica i Carlosa Fuentesa, kao i našeg Skarmetu iz Čilea, koji je bio vrlo skroman i normalan – prisjeća se Novaković. A jesu li moguća prijateljstva između pisaca?
Cilj mi je pisati satirički
– Kako ne... Imam mnogo prijatelja među piscima jer imamo o čemu razgovarati, imamo dodatnih tema, osim ovih životnih i cehovskih – kratko odgovara Novaković. A je li bilo rizično kada je za roman "Prvi april" uzeo temu iz naših krajeva?
– Zašto bi bilo rizično? Tu se bar hrpa toga događala, a priče i romani pišu se više o događanjima nego o nedogađanjima. Meni je bio cilj pisati satirički, možda i humoristički, ali u svakom slučaju antiratno i antidiktatorski. Volio sam Starog Švejka, Kvaku 22, Slaughterhouse 5, antiratne satire, pa sam tako i napisao jednu antitrofaznu dužu priču o socijalizmu, ratu i nacionalizmu, i to ironično. Mislim, doduše, da je tu previše lokalne zlobe i animoziteta, više nego neke nade i ljubavi, pa je to rizik za koji mislim da je utjecao tako da unatoč odličnim kritikama roman nije obljubljen od šire publike – zaključuje Novaković. A koja je tema novog romana?
– Rusija i ruska "ljubav" prema provincijama, naročito prema Gruziji. Već je napisan, ali ga prepravljam, pa sam zato i bio na festivalu u Gruziji, da imam više autentičnih detalja od tamo. U Rusiji sam proveo godinu i pol sveukupno pa tu imam samopouzdanja, ali kad je riječ o poglavljima lociranim u Tbilisiju, nemam. Za boravka u Rusiji bile su uvedene razne blokade protiv Gruzije, primjerice na uvoz gruzijskog vina i mineralne vode Borjomi, dok se, naravno, uvijek jelo u gruzijskim restoranima jer Rusi, kao i većina nordijaca, kuhaju bljutavu hranu. Zato možda ti nordijci i kreću u osvajanja prema jugu, da bi se dobro najeli, napili i nakrali. Rusija je zemlja apsurda, pa mi je lako bilo o njoj pisati apsurdistički, ali koliko dobro ili loše, vidjet ćemo kada objavim roman. Još će mi biti važnije da napišem roman o Americi, satirički, naravno – najavljuje Novaković koji je kao stanovnik Kanade podanik britanske kraljice. Što misli o monarhijama u današnje vrijeme?
Riječ malo bode
– Stvarno grozan atavizam. Naročito zato što je ta monarhija prouzročila toliko ugnjetavanja, bijede, tlačenja diljem svijeta. Tri petine svjetske kugle patile su zbog gramzive monarhije. Ova riječ "podanik" malo bode. Ne mogu biti podanik monarhijama. Ja sam samo imigrant, a još ne državljanin Kanade (već SAD-a i Hrvatske). A što se tu ima misliti... Dobro, sad je monarhijina funkcija muzejska, pa neka paradiraju, ali ako razmislimo što oni predstavljaju, rado bih da se sklone sve te regalije samo u muzeje. Dakle, prema mojem stavu možete vidjeti da sam više Amerikanac nego Kanađanin, još uvijek, jer u SAD-u sam proveo trideset i tri godine, a u Kanadi pet, a osim toga očito sam zadojen socijalističkim načinom razmišljanja. No, drago mi je da me niste pitali što mislim o američkoj demokraciji i kako ona, trenutačno, usrećuje Bliski istok – poentira Novaković.
>>Lionel Shriver, Valeria Luiselli i Josip Novaković otvaraju 14. Festival europske kratke priče
>>I finalist Bookera Josip Novaković na festivalu kratke priče
Ostani! I ja cu! Anarhije ubijaju! One ne stvaraju!