Moj je Joško ispunio svetu dužnost

Moj prijatelj Joško Paladino nije ni prvi ni posljednji koji posljednjih godina​ odlazi na ovaj način. Ja sam u rujnu 2014. aplicirao za produljenje predstojniku ORL Klinike na Rebru nakon dvodnevnog uporna nagovaranja kolega prim. Gorazda Poje i doc. dr. Martina Jurline, mojih učenika na koje sam beskrajno ponosan.

U početku, prvoga dana, odbio sam njihovu molbu, makar su rekli da se zaklinju da se nikada više neću morati “oprati” (kirurški sleng za pranje ruku prije operacije)​, da je dovoljno da budem u dvorani dok oni operiraju i gledam kako ide zahvat preko velikih plazma ekrana. Ali, nije im se ostvarila zamisao. Međutim, mislio sam, a i danas sam toga uvjerenja, da veličina liječnika nije samo u tome koliko je uspješnih ili manje uspješnih operacija ostavio iza sebe nego i koliko je mlađih liječnika osposobio da mogu bez ikakva trzaja nastaviti tamo gdje je struka bila u času odlaska veterana, njihova izravnoga učitelja. Ja sam uspio i zbog toga sam sretan.

Kad je moje vrijeme došlo, a došlo je kad sam u srpnju 2014. navršio 65 godina, znao sam da prvoga dana akademske godine 1. listopada, trebam ići u mirovinu. Nikakvo čudo ni nacionalna žalost, a pogotovo ne takva da o tome bruje svi mediji. Rekao bih da je ovo što se sada u medijima događa oko moga Joška (ne mogu ga drugačije zvati jer smo uistinu dugogodišnji bliski i iskreni prijatelji), pomalo uvredljivo za sve one profesore koji su “potjerani” voljom najčešće samo jedne osobe. Kad sam drugog dana nagovaranja popustio Poji i Jurlini i ipak napisao kratku zamolbu za produljenje, dobio sam vrlo brzo​ kao odgovor predstojnika Klinike​, prosto-proširenu rečenicu u stilu: ”Ne vidim razloga da prof. Mladina dalje radi na Klinici.” I morao sam otići.

Nemam namjeru uspoređivati se s veličinom prof. Paladina, naravno, on je ikona, ali velik je dio nas iz generacije liječnika rođenih od 1947.​ do 1952., nekadašnjih odličnih studenata Medicinskog fakulteta u Zagrebu, imali više nego uspješne karijere, veliki međunarodni ugled, napisali smo silne knjige... Moj je Joško zacijelo iza sebe ostavio plejadu izvanrednih neurokirurga, njegovih vjernih učenika, i time ispunio tu svetu liječničku dužnost. Ako je tako, Neurokirurška se klinika na Rebru neće uzdrmati njegovim odlaskom. On se nedvojbeno naradio u životu. Trebalo bi, dakle, tog zaslužnog, velikog čovjeka pustiti na miru, njemu sada nije lako. Treba vremena, ja to znam.