On je svojevrsni posljednji Mohikanac. U ovo današnje vrijeme jedan od zadnjih predstavnika vrste koja izumire. Cijeli je radni vijek glavnog lika ove naše priče na neki način graničio sa snoviđenjem.
Jer on je puna četiri desetljeća proveo u zagrebačkim kinodvoranama. Riječ je o Josipu Pekeri, zaposleniku Kinematografa, koji je bio nadzornik dvorana, upravitelj kina, referent sigurnosti iz zaštite na radu te šef tehničke službe. Mogli bismo ukratko reći – domaćin, domar, čuvar i dobri duh naših starih kina. Oni koji već godinama bilo redovito dolaze ili tek ponekad svrate u zagrebačko kino Europa (bivši Balkan) uvijek će negdje u prikrajku predvorja kina ili u samoj dvorani vidjeti jednu brižnu sijedu glavu koja na pozdrav kimne glavom gotovo svakom posjetitelju. A život se s gospodinom Pekerom zaigrao na tako lijep i zanimljiv način te ga je iz rodnog Lipovljana, nakon osmogodišnje škole, doveo u Zagreb, u Šenoinu ulicu u kojoj i danas živi. Završivši čuvenu zagrebačku Petu gimnaziju, upisao je ondašnji Šumarski fakultet, a tijekom studija putem Student servisa radio je mnoge poslove. Došla je i vojska. Vrativši se i skinuvši uniformu, premda mu je na fakultetu ostalo još nekoliko ispita, doznao je da se tijekom tog ljeta 1973. traži netko tko bi čuvao ljetnu pozornicu nekadašnjeg kina Sloboda (danas Tuškanac). Htio je zaraditi za džeparac pa se javio, bio primljen i, za današnje pojmove posve nevjerojatno, odmah od prvog dana dobio stalan posao u Kinematografima.
Vekerica, smrt gledatelja...
Iako je diplomirao i postao inženjer drvne industrije, specijaliziran za proizvodnju namještaja, filmovi i ugođaj kina već su mu toliko ušli u krv da se toj privrženosti nije moglo oduprijeti. Slijedili su poslovi biljetera, nadzornika dvorana i upravitelja zagrebačkih kina: Balkan, Zagreb, Romanija, Kalnik, Triglav, Partizan, Bratstvo, Sesvete, Central, Mosor, Kosmaj, Remetinec, Lika i Kozara.
– Najteže je, ali i najljepše bilo raditi u kinima Balkan i Zagreb. Bile su to A dvorane prve klase i uvijek su sve projekcije bile rasprodane jer su se u njima prikazivali samo birani filmovi. Tada je kino Zagreb imalo 1001 mjesto, a Balkan 1000. Sad kino Europa ima 501 mjesto. U Balkanu su onda, sredinom 80-ih, radila 22 zaposlenika: kinooperateri, blagajnice, čistačice, ložač, nadzornik dvorane, upravitelj i biljeteri. Kao upravitelj radio sam raspored rada, organizirao posao, ali obavljao i sve ostalo kada je zatrebalo. Jedino nisam radio kinoprojekciju – prisjeća se gospodin Pekera koji iz tih vremena pamti i preprodavače karata koji su uvijek bili dovitljivi i spretni. Uz ove pojedinosti iz prošlosti, sjeća se naš sugovornik i raznih zgoda koje su odigravale oko kinodvorana i u njima.
– Oooo, prava ludnica vladala je na zagrebačkoj premijeri \"Moje Afrike\" u kinu Balkan jer je na nju stigao redatelj Sydney Pollack. Svi smo nakon filma završili u restoranu Split u Ilici i dugo smo razgovarali o mnogočemu. Pollacka je fasciniralo što je dvorana bila posve puna, a nešto ga je posebno oduševilo, to što su sve dame i kinu bile u svečanim toaletama. Meni je pak bilo smiješno jer je on na nogama imao prave kaubojske čizme koje su se u to doba kod nas rijetko mogle vidjeti. Uglavnom, na tu se premijeru \"Moje Afrike\" nije moglo lako ući. Vladala je prava pomama za ulaznicama – prepričava gospodin Pekera nastavljajući sa zgodom iz kina Kalnik. Tamo je dosta dugo igrao indijski film \"Rastanak\", dirljiva, srceparateljna, skoro četverosatna priča na kraju koje bi suze curile s lica glavnih glumaca, ali i publike. Plakalo se i ridalo sve u šesnaest. Iz nekog razloga Romi su u neviđenom broju pohrlili gledati taj film. Jednog dana upravitelju kina, Pekeri, dođe nekoliko imućnih Roma kazavši da žele zakupiti cijelu dvoranu na pet dana. Nastade problem. Kako? Zašto? Što sad? Na kraju direktor kina odluči da se taj prijedlog ne može prihvatiti, već neka se gledateljima Romima svaki dan u svim terminima rezervira pola dvorane. I oko kina su se danima slijevali autobusi prepuni romskih gledatelja. U istom je kinu, nekom drugom prilikom, zavladala panika zbog – vekerice.
Došao, naime, na film jedan Slovenac, inače vozač tegljača. Kako je bio umoran, zaspao je tijekom filma. Kad je projekcija završila, on se probudio, izašao i otišao. Kad odjednom čistačica primijeti na jednom stolcu – crni kovčeg iz kojeg se u pravilnim razmacima čuje tik-tak. Skupilo se oko kovčega osoblje kina, ali nitko ga se ne usudi otvoriti jer svi sumnjaju da je unutra možda tempirana bomba. Došli i ondašnji milicajci. Svi se pogledavaju, vrte glavom. Misle: \"Da to možda nije kofer kakvog špijuna?\" Konačno se ohrabre, otvore ga, a kad tamo obična vekerica i hrpa papira. Sutradan Slovenac došao pitati za svoj kovčeg. U kinu Jadran pak zbila se tragedija. Tijekom filma \"Jeza u noći\" s Clintom Eastwoodom jedan je gledatelj umro. U pomoć je odmah priskočila liječnica koja se našla u publici, no pomoći nije bilo. Ipak, od svih kina u kojima je radio osjeti se da je našem domaćinu srcu najviše prirastao Balkan, današnja Europa.
U iščekivanju adaptacije
– Svi su prije htjeli i voljeli da im film igra baš u Balkanu. Ako tu dobro prođe, znalo se da će film onda dobro proći i na području cijele tadašnje Jugoslavije. A kada se dolazilo u Balkan, publika je uvijek bila svečano odjevena, ušminkana. U to se kino ulazilo s poštovanjem, kao u kazalište. Čekalo se u njemu i Nove godine. Bilo je tim prigodama i raznih tombola, a glavni je zgoditak znao biti i živo prase. Tko ga ulovi, njegovo je – smijući se nostalgično kazuje vjerni čuvar kina u kojem je danas šef tehničke službe. Kako je kino nedavno proglašeno kulturnim dobrom, priželjkuje da se njegova unutrašnjost obnovi u izvornom baroknom stilu te podsjeća kako je nekada na sredini čekaonice u prizemlju bila mala fontana, a na katu kip dječaka koji bi onoga tko stane ispred njega pljucnuo vodom, što je osobito veselilo djecu. Na kraju zanimljiva i ugodna razgovora s čovjekom kojeg sretnemo svaki put kada dođemo na neki novi filmski užitak u Europu, pitamo ga što će sad kada broji 40 godina staža.
– Iako idem u zasluženu mirovinu, ostajem tu i dalje raditi jer koliko znam nema nikog novog na vidiku. Kino sad očekuje adaptacija, imat ćemo digitalnu projekciju, mijenjat će se pod u predvorju... Uostalom, sada kada je dvorana kina postala festivalska i kada u kino i oko njega dolazi puno mladih, meni je i dalje lijepo dolaziti i raditi ovdje gdje sam proveo tolike godine – uzvratio je.