– Nisam počinio kaznena djela koja mi pripisuju i nemam veze s Đurekovićevim ubojstvom, kao što nije imao ni moj odjel ni cijela Služba državne sigurnosti SRH 1983. godine. Bio sam spreman svjedočiti i u Münchenu, tamošnjim sam tužiteljima i poslao svoje dvije kratke izjave. Isto tako njemačkim tužiteljima poručio sam da, dođu li u Zagreb, odgovorit ću im na apsolutno svako postavljeno pitanje. No tužitelji Dietrich i Weiss nisu došli u Zagreb kazavši da se ne osjećaju sigurno u RH. Moj odvjetnik Nobilo predložio im je da cijelu stvar organizira MUP i da oni osiguraju prostor za moje svjedočenje.
Njihov oprez čudi s obzirom na to da RH nije neka divlja zemlja i tužitelji su odavno mogli dobiti moje izjave. Stvar će se promijeniti jer Krunoslavu Pratesu ponovno će se suditi u obnovljenom postupku. Izražavam spremnost za svjedočenje, pod određenim uvjetima u Münchenu ili videovezom, stvar je organizacije tog posla – izjavio je za Večernji list Josip Perković. To je prva izjava Josipa Perkovića nakon što je postao najspominjanija osoba u Hrvatskoj. Ni te izjave ne bilo da mu već danima nije postajalo sve jasnije da nešto mora reći.
Perković nije želio više govoriti, ali u razgovorima s nekim njemu bliskim osobama uspjeli smo rekonstruirati kako je on doživio događaje proteklih tjedana i koji su njegovi argumenti da je “čist” u slučaju Đureković zbog kojega je Njemačka zahladila odnose s Hrvatskom.
Josip Perković udobno je sjeo ispred svog televizora u kući u tihoj, podsljemenskoj zoni Zagreba. Nije propuštao središnji dnevnik, što i jest navika iz prošlih, burnih vremena i sistema, kada su sve glavne poruke dana bile koncentrirane u toj TV emisiji. Vrtio se prilog o fiskalizaciji tržnica, riječ su dobili protivnici Linićeva discipliniranja svega i svakoga. “Izglasali su lex Perković, izglasat će i “lex tržnice””, začulo se s ekrana i u tom trenutku Perkoviću je postalo jasno da mu se dogodila jedna od najgorih stvari koja se može dogoditi umirovljenom šefu tajnih službi – postao je općepoznat, svi su čuli za njega.
– Ma vidite dokle je ovo sve došlo, jeste li gledali TV, s ogorčenjem je primijetila trenutačno najspominjanija osoba u Hrvatskoj. Njemu bliski ljudi kažu da već jako teško trpi svakodnevne prozivke, spominjanje i stavljanje u sve moguće kontekste politike. Perković, sigurno je, ne želi publicitet kojeg se čitavog svog života posebno klonio. Publicitet i posao u sigurnosno-obavještajnom sustavu (odnosno sustavima, onom u bivšoj SRH i u RH) nikako ne idu zajedno. Premda mu je jako dobro poznato kako funkcioniraju politika i mediji, svejedno je iznenađen kako je on ušao u prvi plan zbivanja.
I njemu je čudno kako je njegov slučaj narastao na lex Perković. Postao je osoba zbog koje, kažu, slijedi i promjena Ustava RH. Osoba oko koje će se gložiti političke stranke, o kojoj će se raspravljati u Saboru. Osoba zbog koje, kažu, u Zagreb nije došla glavna političarka EU i svijeta, njemačka kancelarka Angela Merkel. Perković je shvatio da se više neće moći držati “low profile”, da neće moći dopustiti da svi o njemu govore, a da od njega u javnost ne dolazi ni slovo. No, kako to učiniti, jer umirovljeni obavještajac još nije spreman prijeći Rubikon i dati intervju. Svoja razmišljanja ipak dijeli s najbližim i vjernim znancima, koji i inače poznaju njegov višedesetljetni životni put. Što, dakle, o svemu rečenom misli J. Perković? Kako razmišlja i što namjerava poduzeti, sad kad mu, razvidno, predstoji pojavljivanje pred sudom, njemačkim ili hrvatskim.
>> Miljenić: Hrvatska će se do kraja boriti za \'lex Perković\'
>> Olujić: Nobilo laže, glupost je da zakon štiti hrvatske borce
>> Karamarko: Lex Perković nije smio biti donesen!
Pritisci na Pratesa
S optužbama da je bio na vrhu aparata koji je odgovoran i za likvidacije hrvatskih emigranata on se nosi već dugo, kao i pokušajima da ga se poveže konkretno s ubojstvima Brune Bušića i Stjepana Đurekovića. One prve optužbe su propale, a od druge Njemačka ne odustaje i “potražuje” Perkovića. Kako kažu osobe iz užeg kruga njemu pouzdanih, Perkoviću je sada jako stalo da se “jednom zauvijek” dovrši političko-trilerska priča u koju je, smatra, ubačen bez razloga, a što je njemu najvažnije – bez dokaza da je bio umiješan u ono zašto ga njemačko pravosuđe traži. On je spreman na obje mogućnosti – da će proces protiv njega biti pokrenut u RH, ali i otići u Njemačku i pred njihovim pravosuđem posvjedočiti o činjenicama koje zanimaju Nijemce. Čeka, u biti, da se stvari odviju u jednom ili drugom smjeru, no svjestan je i želi sudskim svjedočenjem sprati sve negativne priče o sebi.
Najbližim osobama potvrdio je da je njegov odvjetnik Anto Nobilo na inicijativu njemačkih tužitelja u ožujku 2013. boravio u Münchenu. Tada su tužitelji predložili da Perković prizna “pripomoć u Đurekovićevu ubojstvu”. Dobio bi u tom slučaju tri godine zatvora, ali bi ga istog dana vratili u Hrvatsku na izdržavanje kazne. Perković je takvu nagodbu odbio jer tvrdi da s Đurekovićevom smrću nema nikakve veze. U kojem bi slučaju Perković ipak bio voljan otići u Njemačku? Krunoslav Prates, osuđen na doživotnu kaznu zbog Đurekovićeva ubojstva, već je šest godina u zatvoru, a morat će, takva je njemačka praksa, odslužiti najmanje 15. Prema informacijama koje su došle do Perkovića, Prates je posljednja dva do tri mjeseca izložen ponudama da prizna ubojstvo, time de facto suoptuži i Perkovića i bit će oslobođen izdržavanja kazne te transferiran u RH. Prates tu ponudu odbija jer smatra da nije kriv i forsira obnovu postupka. Kako stvari stoje, ljudi oko Perkovića očekuju da će se baš to dogoditi – obnova postupka koja će osloboditi Pratesa, ali i Perkovića, koji bi u tom slučaju svjedočio i pred Nijemcima.
A sve je počelo 1970., kad je Perković kao 25-godišnji student diplomirao ekonomiju. Potječe iz, sam to tako kaže, sirotinjske obitelji i bilo mu je stalo odmah dobiti posao i početi zarađivati. Njegova je supruga tada imala plaću od 90.000 dinara, a on je primijetio oglas u novinama, MUP je tražio ekonomiste, pravnike... Zainteresirao se i javio se na oglas, pogotovu kad je čuo da plaća početnika iznosi – 175.000 dinara, što je onda bio velik novac. Prošao je iscrpne ispite i zdravstvene preglede te dobio posao u Osijeku. Kad je stigao na posao, kazao je poznanicima, nije bio ni svjestan kamo je došao, no ubrzo se snašao, čemu je pomogao i njegov mentor. Počeo je kao operativac, a zadužili su ga za – “nesvrstane” studente. Uglavnom je bila riječ o Palestincima, Libijcima i afričkim studentima koji su većinom pohađali Poljoprivredni fakultet u Osijeku. Imao je vezu, a i on sam, kao tek svršeni student, brzo se bio “uklopio” u sredinu.
Jugoslavija je njegovala prijateljske odnose s nesvrstanima, no ništa se nije prepuštalo slučaju. Kazao je da se sjeća trenutka kad je dolazio američki predsjednik Richard Nixon, a naredbe iz centrale su glasile – nijedan “nesvrstani” student ne smije tog dana krenuti prema Zagrebu ili Beogradu a da nije pod nadzorom. Kada se “iščeličio” na nesvrstanim studentima, Perkovića prebacuju na novi posao. Terorizam. Takav su “epitet” u bivšem sustavu stavljali uz pripadnike “ekstremne emigracije”. Glavni cilj bio je spriječiti ugrožavanje turističke sezone u SRH i SFRJ jer je turizam u sedamdesetima već počeo donositi puno devizne zarade. U nekoliko navrata eksplozije nisu mogli spriječiti pa su se dogodile u Rijeci, Biogradu, Zadru i još nekim mjestima, no većinu pokušaja uspjeli su spriječiti. Najzanimljiviji je bio slučaj podmetanja bombe na autobusnom kolodvoru u Zagrebu, tada nevelikom montažnom objektu znanom u Zagrebu kao “Gumica”, a eksplozija je spriječena samo 10 minuta prije detoniranja naprave.
Kasnije, kad je Perković već izgradio svoju obavještajnu mrežu i u Njemačkoj, detektirana su i skladišta u kojima je čuvan eksploziv za hrvatske emigrante koji su odabrali nasilne akcije kao svoj put borbe. Svojim znancima Perković je sada rekao da priličan dio Hrvata, koji su se vodili pod “politička emigracija”, to zapravo nisu bili. Bilo je dosta onih koji su se bavili kriminalom u SRH pa su, kada je trebao početi proces protiv njih, otišli u inozemstvo, platili “antidatirane” pristupnice emigrantskim političkim organizacijama te su, kao njihovi pripadnici, onda mogli dobiti i politički azil u, recimo, Njemačkoj.
Perkoviću je na vezi bio i Krunoslav Prates, mirni, solidni mladić koji nije odrađivao operativne poslove u klasičnom SDS-ovskom smislu, nego je dojavljivao službi i Perkoviću zbivanja unutar emigracije. Bio je urednik časopisa “Hrvatska država” i to mu je omogućilo ulazak u emigrantski krug. Perković Pratesa nije skrivao ni kad je vodio sigurnosni sustav RH početkom devedesetih, čak je Prates dovozio i neku humanitarnu pomoć u RH.
Ratovi tajnih službi
Perković je od početka smatrao da je i suđenje Pratesu dio političkog kazališta oko slučaja Đureković te da će Prates, kada se obnovi proces, biti proglašen nevinim. Priča o izravnoj Perkovićevoj umiješanosti u ovo znamenito ubojstvo počiva na tekstovima, izjavama i podacima koji su “filtrirani” u Beogradu, smatra Perković. Tvrdi da se s “pričom iz Duge, od koje je sve krenulo” bori već više od 20 godina. Jasno je zašto je Beogradu bilo stalo ocrniti Perkovića na bilo koji mogući način – zbog osvete što je Perković sa svojim obavještajcima uspio pobijediti u ratu 90-ih. Među smješnijim podmetanjima Perković spominje svjedočenje B. T., koji je radio s njime u hrvatskoj Udbi, no završio je u Beogradu i 15. kolovoza 1992. izlazi intervju u beogradskoj “Dugi”.
Branko Traživuk bio je šef Antiterorističkog odjela MUP-a RH pa je kazao da planiranje i odobravanje likvidacija emigranata nije bilo baš javna stvar i u službi su često naknadno doznavali da se ubojstvo dogodilo. Posvjedočio je da su se odluke donosile u Beogradu, ali i to da se tražilo odobrenje i iz SRH. Spominje Perkovića govoreći da su njih dvojica zajedno u lipnju 1983. iz Zagreba, preko Bruxellesa, s lažnim putovnicama otišla na zakazani sastanak s Pratesom u Luksemburg, negdje u blizini željezničke stanice. Tamo su se i razdvojili pa mu je Perković poslije navodno rekao što je bilo u pitanju – planiranje Đurekovićeva ubojstva i da mu je Prates dao kopiju ključa svoje tiskare u koju je Đureković često zalazio zbog tiskanja svojih knjiga. Traživuk kaže da je dva mjeseca poslije pročitao u Vjesniku da je Đureković ubijen. I to je ta priča koja Perkovića prati već toliko godina, a na temelju nje podnesene su i kaznene prijave, a traže ga i Nijemci.
Perković je znancima uvijek govorio da je to “svjedočanstvo” B.T. (i dalje ga naziva konspirativno, a ne imenom) falsifikat. Potvrdu toga napokon je dobio 2008., kada je u siječnju, na zahtjev njemačke strane, B. T. u Banjoj Luci dao izjavu tužiteljstvu i ustvrdio da “nikad nije putovao u inozemstvo s J. P., nikad nije čuo priču o bilo kakvom ključu i nepoznato mu je da je J. P. komunicirao s Pratesom”. No ni ta izjava nije spomenuta u presudi Pratesu. On je osuđen na temelju svjedočenja Vinka Sindičića koji je, opet znakovito, kasnije (28. ožujka 2012. u Berlinu) povukao sve takve svoje izjave, što će, očekuje se, i biti glavni temelj za obnovu postupka. Čak je Sindičić tražio od Nijemaca da Pratesu osobno dostave novu izjavu kako bi on zatražio obnovu postupka. Perkoviću je ta priča o ključu garaže uvijek bila smiješno podmetanje. Garaža je, naime, imala obična drvena dvokrilna vrata koja su se mogla jačim trzajem ruke otvoriti, a osim toga, služba je imala operativce koji su mogli bez tragova otvoriti i puno “kompleksnije ciljeve”.
Ne zna se što je to sve Perković radio, no poznate su dvije činjenice – zamrzili su ga bivši “kolege”, posebno kosovci u Beogradu, a jako ga je uvažavao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. O tome kako i kada su se Perković i Tuđman prvi put povezali, Perković još nije detaljno govorio ni užem krugu sebi pouzdanih ljudi. – Ne mogu još o tome govoriti – kazao im je. No prema dosadašnjim njegovim pričama i tvrdnjama jasno je da su se sreli prilično prije rata. I prije devedesetih. Jedna od najzanimljivijih Perkovićevih tvrdnji jest ona da su službe već godinama prije predvidjele rasplet unutarjugoslavenske krize. Već im je puno toga bilo jasno i prije pisanja Memoranduma SANU-a, a nakon dolaska njihova projekta Slobodana Miloševića u krugu sigurnjaka stvari postaju još jasnije. Prema tvrdnjama svojih prijatelja Perković je još u “debeloj Jugoslaviji” počeo raditi na pripremi službe i policije za vrijeme koje dolazi. Odnosi se to na kadrovsko ekipiranje i “čišćenja”.
– Zar mislite da se po osnivanju nove hrvatske države taj prijelaz čitavog obavještajno-sigurnosnog aparata sa 800 ljudi i policije s tisućama ljudi koji su se odmah stavili na raspolaganje RH dogodio slučajno i bez dugoročnog planiranja – poručuju danas Perkovićevi najbliži prijatelji.
Zapravo, već nekoliko godina prije rata tajne službe već međusobno “ratuju”. Iz Srbije se komuniciralo sa srpskim nacionalistima u Hrvatskoj i Perkovićev SDS tome posvećuje veliku pozornost. Tzv. emisari su pod nadzorom i evidentiraju se njihove aktivnosti. Služba vrlo precizno o tome izvještava političko i državno vodstvo SRH. Daje i SSUP-u do znanja da “neće tolerirati djelovanje emisara” pa dolazi i do zategnutih odnosa među službama.
– Perković, koji je šef službe od jeseni 1989., počinje s novim pristupom. On i veći dio MUP-a svoje aktivnosti svode na kvalitetnu zaštitu teritorija i pripremu djelatnika javne i državne sigurnosti, što se pokazalo jako korisnim – objašnjava jedan od uključenih u ta zbivanja.
U proljeće 1990. Perković je već imenovan na dužnost podsekretara, dakle za šefa Službe državne sigurnosti. Nova hrvatska vlast potvrđuje ga na toj dužnosti 30. svibnja 1990. Tuđman je, znači, već tada javno pokazao svoje povjerenje u Perkovića. Uoči rata Tuđman je upitao Perkovića kako oni u službi procjenjuju, kakav će biti rasplet krize u Jugoslaviji. – Doći će do oružanih sukoba, to je sigurno – odgovorio je tada Perković Tuđmanu.
– A kako ćemo mi u tom sukobu proći, što nam je činiti – uslijedilo je novo Tuđmanovo pitanje Pekoviću. – Morat ćemo se obraniti – odgovorio mu je Perković.
U najgorim ratnim trenucima Perković i Tuđman bili su u stalnoj komunikaciji. Četrdesetak dana prije pada Vukovara Perković i ministar obrane Gojko Šušak smišljaju posebnu akciju. Šušak je, naime, smatrao da nekim osobnim činom mora osokoliti i vukovarske branitelje, pokazati im da ih Hrvatska ne napušta pa je bio dosta hrabar i odlučio je da će najefektnije biti da se on osobno probije do Vukovara. Perković je organizirao “ekspediciju”, s dva terenska vozila krenuli su prema Vukovaru, a jedan od operativaca “zadužio” je i TV kameru. Došli su do Bogdanovaca, svega nekoliko kilometara od Lušca i Vukovara, no tada se stvar počinje komplicirati. Srpska strana zasula je Bogdanovce granatama, a zapalila su se i vozila u blizini Šuška i Perkovića. Sklonili su se u obližnji šljivik, a do njih dolazi i zapovjednik obrane Bogdanovaca jer je prepoznao Šuška. I dok se čekao prestanak vatre, zvao je Tuđman iz Zagreba i rekao Šušku da je jako važno da se vrati u Zagreb do večernjih sati s obzirom na to da dolazi visoki predstavnik UN-a pa mu je Šušak potreban u tom razgovoru. Akcija je propala i Šušak nije ušao u Vukovar.
Ove priče objašnjavaju zašto je Perkoviću “najodvratnija” ona teza o “dogovorenom ratu”.
Brod iz Varne
Perković može puno reći o tome kako se Hrvatska naoružavala, kako je pobijeđen obavještajni sustav KOS-a Ace Vasiljevića. Priča o prolasku broda krcatog oružjem iz bugarske Varne Jadranom, koji je kontrolirao JRM, do luke Kopar te potom odlazak tamo Perkovića i operativaca koji su usprkos zabrani slovenskih vlasti uspjeli konvoj oružja prebaciti do Zagreba, tek je jedna od “filmskih” priča. Konvoj je stigao do Zagreba, oružje je pretovareno i potom tegljačima prevezeno na 52 lokacije u RH. Bila je to noćna operacija, Perkovićevi operativci nadzirali su KOS-ove agente, posebno one u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Puli, no uzbuna nije oglašena. KOS-ovi agenti nisu dobili informacije o dolasku velike količine oružja. Slično je bilo kada je “otvorio” i Mađarsku iz koje su stizali kamioni oružja. I danas Perković voli reći da “nije izgubio ni metka”.
Iz političkog rakursa priča o Perkoviću uvijek dobiva nove dodatke i konotacije. Ako za konkretno ubojstvo Stjepana Đurekovića nije kriv ni umiješan u njega, kao ni Prates, tko jest? Prema tvrdnjama njemu bliskih ljudi, priču da se ovdje radilo o krađi Inina novca, a ne političkom sukobu te da je riječ o uključenosti pojedinaca iz partijskog vrha SRH koji su željeli zamesti tragove te krađe Perković ne može potvrditi jer o tome ništa ne zna. Osim što i sada ponavlja, a reći će to i na suđenju, bilo u Njemačkoj, bilo u Zagrebu – da on nije bio nikako uključen u Đurekovićevu likvidaciju te očekuje da će nakon tog svjedočenja biti “očišćen” od svih drukčijih tvrdnji i priča.
Hrvatska Udba i nije bila aktivna u ubojstvima i likvidacijama hrvatskih emigranata, tvrde Perkovićevi znanci. Odluke o tome donošene su u Beogradu, na razini Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka pri Predsjedništvu SFRJ. Perković tvrdi da nikada nije bio uključen u likvidacije, “ne daj Bože”, nego isključivo u obavještajni rad nad hrvatskom emigracijom, za što je razvio i mrežu doušnika. Zašto je Đureković ubijen, sa sigurnošću se ne može reći, možda se na suđenju novom otkrije. Tri su teorije – zbog političkih razloga, kriminalnih, odnosno da se prikrije kriminal koji je počinila dinastija Špiljak.
Ono što služba, međutim, zna, kažu u krugu osoba oko Perkovića – Đureković nije otišao iz Zagreba kao “goljo”, po njega je došla ljubavnica (Hrvatica). Kada je stigao u Njemačku i povezao se s emigracijom, upadao je u oči svojim razmetanjem i luksuzom. Kupio je neki japanski sportski automobil, u ono vrijeme zadnje “čudo”. S ljubavnicom se provodio na visokoj nozi, išao po luksuznim hotelima i posjećivao takve restorane. Inicijativa Tomislava Jelića da Đureković sada dobije ulicu u Zagrebu, smatra Perković, samo dokazuje da nije ni pročitao presudu. Naime, sami Nijemci u njoj su napisali da su neki tada u Ini krali nešto više, ali je krao i Đureković, no nešto manje. Napravili su ga malo i zaostalim – kao služba ga je uplašila i sugerirala da bježi pa mu preko Pratesa podmetala tekstove, a da on nije za to znao!? Perkovićevi znanci kažu da Đureković u emigraciji nije uživao neki osobit ugled, sumnjali su u pronevjeru, a i on se odmah počeo razbacivati idejama da će kupiti brod i opremiti ga snažnom radijskom postajom i iz međunarodnih voda Jadrana emitirati program protiv Jugoslavije i sl. – Za to je ipak trebalo novca – kažu znanci umirovljenog šefa tajnih službi.
Nikad problema s Janšom
Perković danas, međutim, kaže da mu je žao što je ubijen Đurekovićev sin Damir. Bio je psihički jako poljuljan nakon stradanja svog oca. Po dolasku u Kanadu pokušao se predoziranjem i ubiti. No spašen je. Potom je kupio lovačku pušku, iz koje se poslije i ubio. To je vrlo izgledna istina, a ne tvrdnja da je to učinila služba. Mladi Đureković bio je u kontaktu s vanjskom obavještajnom jugoslavenskom službom (SID pri SSIP-u), no oni nisu dobro odradili svoj posao i konkretno dogovorili njegov povratak u Jugoslaviju. O svojim kontaktima nisu obavijestili ni hrvatski SDS, što jest bio propust, a da jesu, možda bi mladić ostao živ.
Za vrijeme Domovinskog rata Perkovićeva služba nadzirala je velik broj agenata KOS-a. Nikad nisu prekršena neka nepisana pravila – bez obzira na to što agenti KOS-a nisu prezali od malo žešće igre, Perkovićevi ljudi držali su se standarda službe. I danas je ponosan na to da nijedan njegov službenik nije ubio, likvidirao neprijateljskog agenta. Čini mu se da je to dovoljno važan argument da stoga ni u miru njemu i njegovima nije u opisu radnog mjesta stajalo i to da se bave likvidacijama.
Ponosan je i na to, a kaže da će to pokazati i sudu, što su njegovi transporti s oružjem prolazili bez potrebe “podmazivanja” i plaćanja, dakle njegovi ljudi imali su pravo tek na troškove puta. On nije imao problema ni s Janšom i Bavčarom premda su mnogi lokalni krizni stožeri tvrdili da su im spomenuti Slovenci pobrali dosta novca. Perković kaže da po njegovu iskustvu to nije bilo tako, no da je istina, svakako jest, da su mnogi zaradili (“krvavo zaradili”) na dopremi oružja za potrebe rata.
Jedan od najzanimljivijih dijelova priče o Perkoviću jest i taj da u Beogradu postoji dokaz da Perković nije bio naručitelj Đurekovićeva ubojstva. I srpski su mediji pisali da je Perković nakon ubojstva u centralu u Beogradu poslao službeni protest zbog te akcije, a bio je to stav “hrvatske Udbe”, da će ovo ubojstvo samo stvoriti puno štete. Samo što tu epizodu prikazuju kao protest jer su ubojstvo izvršili kriminalci iz beogradskog podzemlja. Perković se i danas nada da će nekako uspjeti doći do tog dokumenta koji bi onda bio i ključni dokaz njegove nevinosti.