Josip Šimić: Još žalim za golom Jugoslaviji

Heroj legendarne Dinamove pobjede u Ligi prvaka protiv Ajaxa u Amsterdamu 1998. godine (0:1) Josip Šimić (35), danas uspješan menadžer obiteljske tvrtke koja zapošljava stotinjak ljudi, prije točno sedam godina, u studenome 2005., u dresu Kärntena doživio je tešku ozljedu.

Bio je u najboljim godinama, tek je navršio 27, i u idućih nekoliko sezona, koliko je mislio da će mu još najmanje trajati karijera, sanjao je da će uspjeti pokazati svu raskoš talenta koji je prvih deset godina karijere samo pokazivao u bljeskovima između devet teških operacija. Ali, prevario se. Ta posljednja ozljeda, nakon koje su uslijedile dvije pogrešne operacije lijevog kuka u švicarskoj klinici, udaljila ga je od nogometa.

- Mislim da sam jedini nogometaš koji ne smije ni rekreativno igrati nogomet. Ni danas nisam potpuno izliječen. Brojni liječnici iz cijeloga svijeta koji su vidjeli moje nalaze nisu uspjeli odgonetnuti misterij čestih ozljeda koje su uglavnom bile na lijevoj nozi. Ćiro me prvoj momčadi Dinama priključio sa 16 godina jer sam bio igrač kakve je obožavao: brz, okretan i eksplozivan. Ali, od te 1994. do 1998. zbog čestih ozljeda i još češćih operacija odigrao sam ukupno samo pola sezone. U jedanaest godina karijere čak sam devet puta bio na operacijskom stolu i nakon posljednjih dviju operacija u švicarskoj klinici jednostavno sam morao reći zbogom nogometu. Tijekom svih tih godina liječnici nisu mogli odgonetnuti nepodnošljivu bol u listu lijeve noge, a kasnije i u mišićima natkoljenica. Zbog napora u tim dijelovima noge krv bi prestajala cirkulirati i ja se od bolova nisam mogao kretati - priča nam Josip Šimić s kojim smo se našli u uredu obiteljske tvrtke smještene na katu History cluba u Tkalčićevoj.

Nekadašnji vrhunski talent hrvatskog nogometa, danas mladi i uspješni biznismen koji vodi nekoliko obiteljskih tvrtki koje se bave proizvodnjom i ugostiteljstvom, u karijeri je proživio kalvariju kakvu su od sportaša imali jedino Ivica i Janica Kostelić. Devet puta bio je na operacijskom stolu i za razliku od njih, nije se uspio potpuno oporaviti.

- U početku su svi mislili da je upala. Rezali su mi ovojnice i opne mišića, proširivali krvnu žilu ispod koljena, te operirali u predjelu prepona i kuka, ali ništa nije pomoglo. Igrao sam nogomet, a nisam bio potpuno zdrav. Kad sam se 1998. nakon jedne operacije malo bolje oporavio, boljelo me i dalje, ali brat Dario je rekao: “Josipe, stisni zube, igraj. Možda se nešto promijeni. Ti ćeš sa 70 posto svojih mogućnosti igrati bolje od mnogih!”. Poslušao sam ga i rekao mu da ću stisnuti zube, dati sve od sebe i igrati koliko mogu. Mnogi mi nisu vjerovali da trpim teške bolove, pa se pričalo i pisalo da muljam, lažem, da nisam profesionalac - kaže mlađi Šimić koji će ostati zapamćen u Dinamovoj povijesti kao igrač koji je srušio Ajaxovu arenu. Prije Mandžukića...

Rapaić me omeo u šansi

- Kad sam u drugom poluvremenu ušao u igru, odmah sam imao dvije dobre šanse. Ostao sam miran, vjerujući da ću zabiti! Nakon utakmice Dariju sam rekao: “Deset godina pričat će se o mom golu!”. Da sam uz taj gol godinu dana kasnije zabio i Jugoslaviji u Maksimiru, mogao sam završiti karijeru kao najveći junak hrvatskih navijača. Ta dva gola mogla su mi promijeniti karijeru i život.

Kako, na koji način?

- Nakon te promašene šanse protiv Jugoslavije danima nisam mogao spavati. Da sam zabio u Maksimiru, sigurno bih već nakon te utakmice otišao u neki veliki klub jer su ponude postojale. To bi mi sigurno promijenilo život, no onda danas možda ne bih imao tako sretnu obitelj, život i posao kakav sada imam.

Sjećate li se te promašene šanse?

- Nikad je neću zaboraviti. Ušao sam u igru kod rezultata 2:2, umjesto Bokšića koji je tražio zamjenu. Ćiro mi je rekao: “Sine, brzo se zagrij i ulazi!”. I danas se sjećam te akcije koja je mogla promijeniti dosta toga. Izbijenu loptu glavom sam odigrao Šukeru, a on ju je majstorski vratio meni. Dok je lopta letjela prema meni, u te tri sekunde koje su za mene bila cijela vječnost, imao sam sto varijanti što napraviti s tom loptom. Izabrao sam najgoru, tukao odmah prema golu. Prva mi je misao bila da primim loptu i pokušam dati gol, ali promijenio sam odluku. Zašto sam promijenio odluku i pucao iz prve? Miki Rapaić koji je sudjelovao u akciji bio je iza mene i derao se: “Pusti, pusti...” Mislio sam da mi to govori njihov igrač koji će mi izbiti loptu kad je primim. Trava je bila rosna, teren težak i ja sam u tom trenutku izabrao najgoru odluku: pucao sam iz prve i promašio!

Jesu li vas zbog toga ukorili suigrači? Govorilo se da vam je Šuker najviše zamjerio?

- Nitko mi ništa nije rekao. Svi smo bili utučeni. Bili smo bolji od njih, imali više šansi, poništen nam je gol, primili smo dva glupa gola, nismo imali sreće. Sve je krenulo po zlu. Da sam zabio, bio bih nacionalni junak i poslije tog gola nitko me ne bi smio izvaditi iz prve momčadi Dinama.

Na proljeće nam ponovo dolazi Srbija. Što očekujete od meča u Maksimiru?

- Pobjedu! Hrvatska je bolja od Srbije. Štimac i ljudi oko njega napravili su veliki posao dosad. Budemo li pravi i podrži li publika našu reprezentaciju, sigurno ćemo pobijediti i jednom nogom već biti u Brazilu.

 Kakva je razlika između vaše i ove generacije Dinama? Obje su dvije godine zaredom igrale u Ligi prvaka...

- Ogromna je razlika između “mog” i današnjeg Dinama. Momčad Dinama iz 1998. bila je jedna od najjačih u dugoj povijesti kluba. Današnji Dinamo navijačima ne daje nadu. Ni navijači, a nažalost ni igrači, danas ne vjeruju da u Ligi prvaka mogu napraviti nekakav rezultat. Za razliku od njih, mi smo vjerovali.

Što je uzrok tome?

- Neka se apatija uvukla u igrače. Ne igraju dobro. Negdje se pogriješilo. Gdje? To znaju ljudi koji vode klub.

Dinamo ima dva dragulja - Kovačića i Halilovića?

- Bez sumnje, oni su najveći talenti ne samo hrvatskoga, nego i svjetskog nogometa. Vidim da su čvrsti u glavi. Savjetujem im da nastave svoj put i da se ne zavaravaju pričama kako je lako postati pravi igrač. Osim vjere u sebe, moraju imati red, rad i disciplinu. Bez toga nema uspjeha. Ne smije ih opustiti tapšanje po ramenima.

“Probudio” sam tvrtku

Brat Dario postao je predsjednik Sindikata nogometaša. Kako ste gledali na tu njegovu odluku?

- Kad je krenuo u to, bio sam protiv toga. Ali, kako je vrijeme odmicalo, uvjerio sam se da je to dobra stvar za sve igrače, a posebice one mlađe koji ulaze u naš profesionalni nogomet u kojem mnoge stvari nisu riješene. Danas mislim da on i Mario Jurić trebaju i dalje nastaviti razvijati sindikat koji bi još bolje zaštitio igrače. Osim zaštite obespravljenih igrača, trebaju poraditi i na modalitetima da kroz razna osiguranja mladi igrači s velikim ugovorom, kao što je slučaj u Belgiji, sačuvaju novac do završetka karijere.

Kako ste se snašli u biznisu?

- Kad sam prestao igrati, dugo nisam razmišljao što ću raditi. Posvetio sam se obiteljskom biznisu. Prvo sam proučavao i gledao kako obiteljski biznis mogu unaprijediti. Od mog dolaska na čelo tvrtke, napravljeni su veliki pomaci. Sa suradnicima i obitelji “probudio” sam tvrtku, napravili smo veliki iskorak na hrvatskom tržištu. Kad sam došao na čelo tvrtke, bilo je samo 29 zaposlenih, a danas je u našoj proizvodnji i ugostiteljstvu zaposleno više od stotinu ljudi. Red, rad i disciplina koju mi je usadila moja obitelj, a tijekom karijere i pokojni trener Zdravko Jurčić Miš, puno su mi pomogli i u poslu. Bez upornosti, reda i rada nema napretka ni u nogometu, a ni u poslu - zaključio je Josip Šimić.