U hrvatskom političkom i medijskom prostoru nije uobičajeno da se novinari otvoreno opredjeljuju za neke od kandidata. Autori Večernjeg lista učinili su korak prema tome. Obzor, kao što je uobičajeno, objavljuje njihova razmišljanja.
Bez obzira tko pobijedi na predsjedničkim izborima 2015., aktualni predsjednik ili HDZ-ova izazivačica Kolinda Grabar Kitarović, jedno je sigurno. Nakon dugo vremena, Hrvati će izaći na izbore i glasati za, a ne kao što to obično rade – protiv. A ta činjenica, zapravo, najveći je doseg dosadašnjeg mandata Ive Josipovića, koji je tijekom posljednje četiri godine ustrajno bio jedini domaći relevantni političar koji se trudio ljude pomiriti, a ne posvađati.
Mnogi će tu činjenicu vidjeti tek kao logičan rezultat specifičnog ustavnog položaja predsjednika čiji je angažman lišen bilo kakve izvršne odgovornosti, no u okolnostima teške gospodarske i socijalne krize, te sve dubljih ideoloških podjela, odoljeti sirenskom zovu radikalnijeg političkog diskursa nije bio niti jednostavan niti lak izbor.
Faktor stabilnosti
Suprotno čestim shvaćanjima, osnovna ustavna uloga predsjednika jest da djeluje kao faktor stabilnosti na domaćoj političkoj sceni. Iako bi to oporba voljela, predsjednikov posao niti jest niti smije biti da djeluje na rušenje izvršne vlasti, pa čak ni – osim u krajnje izvanrednim situacijama – iniciranjem tematskih sjednica Vlade što su od Josipovića podjednako često tražili i HDZ i SDP dok su bili u oporbi.
Odupiranje tim pritiscima pokazalo se kao jedano od njegovih ključnih postignuća. Sa SDP-om – čiji je kandidat bio na izborima – u sukobu je proveo dobar dio dosadašnjeg mandata Kukuriku koalicije, a u pojedinim trenucima usprotivivši se ponašanju Vlade u slučaju Lex Perković, kao i pokušavajući medijacijom smiriti rasplamsali sukob oko nasilnog uvođenja ćirilice, no isto je tako vrlo čvrsto podržao Vladu u protivljenju referendumu oko ustavne zabrane istospolnih brakova i cijelom nizu drugih mjera.
Nepopularan među radikalnom ljevicom i desnicom
S HDZ-om, pak, periodično je izmjenjivao baražnu vatru oko raznih optužbi, no isto tako i podržao Karamarka kad je bio izložen optužbama zbog lošeg stanja u tajnim službama. S bivšim predsjednikom Mesićem sukobio se oko promjene politike prema BiH, a i s Miloradom Pupovcem vodio je višetjedni verbalni rat. Valja se utoliko zapitati – možemo li takvu politiku neovisnosti – bilo o stranačkim, korporativnim ili vanjskopolitičkim interesima očekivati i od ostalih kandidata? Od dana stupanja na dužnost do danas Josipović je najpopularniji političar u zemlji, s pozitivnim rejtingom između 40 i 50 posto, ali i jednako nepopularan među radikalnom ljevicom, kao i radikalnom desnicom.
Činjenica da je Josipovićeva popularnost koncentrirana u trbuh Gaussove krivulje hrvatskog biračkog tijela danas je jedini ozbiljni izdanak politike centra u Hrvatskoj. Nakon europskih izbora gdje je odaziv bio mizernih 25 posto, evidentno je kako birači traže nešto novo na političkom tržištu. Neizravnim priznanjem uspješnosti takve politike može se smatrati i činjenica da mu je HDZ odlučio suprotstaviti osobu sličnog političkog i socio-ideološkog profila. Utoliko, na predstojećim izborima birači suštinski neće donositi odluku kakav nam predsjednik države treba, već može li Kolinda Grabar Kitarović okvir koji je uspostavio Josipović ispuniti bolje od njega. U tom izboru između izvjesnog i neizvjesnog, odnosno poznatog i nepoznatog, Josipović je zadnja brana potpune ekspanzije dvovlašća HDZ-a i SDP-a na domaćoj političkoj sceni. Treba li bolje preporuke da ga se zadrži još pet godina u toj ulozi?
>>Pouzdano znam: Željka Markić ozbiljno se sprema za predsjedničku kampanju
O kakvoj ti to neovisnosti pričaš?!...vidjelo se na slučaju "Perković"...