Je li premijer Andrej Plenković morao znati da je Dragan Kovačević predmet interesa USKOK-a kada ga je u veljači imenovao na još jedan mandat na čelu Janafa? Ovo pitanje posljednjih je dana usijalo političku scenu i dovelo do razmjene teških riječi između premijera Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića. Bivšeg predsjednika Ivu Josipovića zato smo upitali kako se radilo u vrijeme njegova predsjedničkog mandata.
Je li Zoran Milanović prekoračio svoje ovlasti kada je javno kritizirao konkretne postupke istražitelja u slučaju Janaf? Je li to pritisak na pravosuđe?
Zabranjen je utjecaj izvršne vlasti na policiju, DORH i pravosuđe, ali ne i kritika. Milanović je kritizirao DORH jer je nastavio s istraživanjem, a nije uhitio na djelu osobe za moguće primopredaje mita. Taj prigovor ima jaku logiku. Ali, ima logike i ono što kaže DORH. Nemam dovoljno podataka da bih procijenio je li predsjednik u pravu ili nije. Osobno, ne bih davao takav komentar. Ali, ono što je prigovorio predsjednik ne predstavlja pritisak na pravosuđe u konkretnom slučaju. Riječ je o kritici zbog jednokratne radnje koja nije provedena i koja po svom sadržaju ne utječe na daljnje postupanje pravosudnih tijela, ne može se naknadno obaviti, a i ne predstavlja nedopuštenu uputu kako bi tijela kaznenog postupka dalje trebala raditi u tom predmetu. Je li predsjednikova kritika bila osnovana, vjerojatno ćemo znati tek na kraju postupka. Inače, javna kritika najviših dužnosnika o radu pravosuđa tako da to nije pritisak koji utječe na tijek postupka nisu zabranjene. Kod nas, načelo neovisnosti pravosuđa izokrenuto je u neodgovornost i sprečavanje kritike. Mi danas imamo podjelu, ali ne i međusobnu kontrolu u trodiobi vlasti. Pri tome, nikako ne mislim na to da bi ikako izvršna vlast smjela utjecati na odlučivanje suda u konkretnom predmetu. U društvima u kojima pravosuđe funkcionira uredno, političari se suzdržavaju svakih kritika. No, naš sustav progona kaznenih djela ne funkcionira dobro i opravdano je kritizirati ga.
Jeste li suglasni s Milanovićevom ocjenom da je premijer morao znati da se istražuje Dragana Kovačevića prije nego što ga je imenovao na još jedan mandat u Janafu? Tko ga je o tome trebao obavijestiti?
Čuli smo različita mišljenja, vjerojatno i zato što relevantni propisi nisu dovoljno jasno i precizno uskladili ustavne norme o položaju pravosuđa i one o ovlastima i dužnostima predsjednika i premijera. Tek tumačenjem Ustava, propisa o sigurnosnim službama i ZKP-a, i poštovanjem životnih situacija možemo doći do ispravnog odgovora. Inače, cijeli je problem zasjenjen svađom predsjednika i premijera koja je prešla okvire rasprave o meritumu i prerasla u osobne obračune i uvrede. Mediji to jako vole, pa se i oni koncentriraju na King Kongove, bjesnilo i druge poetske slike, manje na meritum. A problem je ozbiljan i bilo bi dobro da predsjednik i premijer okončaju ovaj osobni sukob koji svima šteti i nađu rješenje. U biti, Milanović je u pravu. Premijer i predsjednik bi trebali imati informaciju o tome da se vodi istraga o predmetu od nacionalne sigurnosti. Slažem se sa stručnjacima koji tvrde da oni ne smiju znati sadržaj mjera. Ali, činjenicu da su pokrenuti postupci od nacionalnog interesa im se ne smije uskratiti. Kako da bez te informacije donose važne odluke, uključivši i izbor pojedinih kadrova? Mnogi miješaju informaciju o činjenici da je pokrenut postupka s mogućim informiranjem o sadržaju tajnih radnji i mogućem utjecaju na postupak. Istina, o tome nema izričite norme. Ali, gledajmo cjelinu pravnog sustava, posebice članak 5. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske koji propisuje da se na sjednice Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija, koje su svojevrsni servis predsjednika i premijera „osobito“ mogu pozvati, uz ostale, glavni državni odvjetnik, ravnatelj USKOK-a i ravnatelj policije. Pa, valjda ih se ne zove da drže svijeću, već da izvijeste o pitanjima iz svoje nadležnosti od interesa za nacionalnu sigurnost!? Bilo bi dobro ovo osjetljivo pitanje riješiti zakonom.
Izjavili ste da ste osobno kao predsjednik RH bili obavještavani da su neki ljudi “kontaminirani”. Možete li konkretno navesti neku situaciju u kojoj vam se to dogodilo ili barem okolnosti u kojima vam se to dogodilo?
Informacije koje sam dobivao kao predsjednik tajna su i neću ih otkrivati. Vrlo načelno, neki visoki vojni časnici bili su osumnjičeni za teška djela. Zar vrhovnog zapovjednika nije trebalo upozoriti na to i pustiti da te osobe dolaze i dalje na povjerljive sastanke koje saziva!? Inače, svrha tajnosti postupanja je, s jedne strane, da se ne kompromitira postupak njegovim otkrivanjem, a s druge strane, da podaci osobne naravi ne budu bez potrebe eksponirani javnosti. I od toga treba polaziti tumačenje tajnosti postupka.
Što ako bi neka istraga vodila do vrha vlasti? Smije li se u tom slučaju o istrazi izvijestiti ministra, premijera, predsjednika države?
Po prirodi stvari, osobama koje su objekt istraživanja nikada se ne bi smjela dati informacija o postupku.
Veliki je problem i curenje informacija. Tko ga i kako treba ispitati?
I iz ovog je slučaja vidljivo da je paradoksalno uskraćivati informaciju predsjedniku i premijeru. Mnoštvo ljudi po svome radnom mjestu zna za mjere. Vidjeli smo, redovito netko od njih ih i odaje. Svaki dan u novinama vidimo sadržaj pojedinih radnji. Najvjerojatnije, krivci su, ili u policiji ili u DORH-u. Bojim se da je to i dio taktike nekoga od tijela progona, kojim se javnost, poslije i sud, gomilanjem negativnih informacija o okrivljeniku i kad one nemaju veze s postupkom želi kapacitirati. Zovem to svojevrsnom artiljerijskom pripremom. Ne vjerujem da će se otkriti izvor informacija jer bi slučaj efikasno mogli i morali istražiti upravo policija i DORH.
Povjerenje u pravosuđe na vrlo su niske grane doveli dugotrajni postupci u predmetima vezanima za korupciju. Ministar pravosuđa najavljuje da će revidirati Zakon o kaznenom postupku. Što u ZKP-u ne valja do te mjere da generira dugotrajne postupke u kojima se osumnjičenici i svjedoci predomišljaju, razbolijevaju se, umiru...
Dio problema je u ZKP-u, dio u postupanju DORH-a i sudova. Nikako ne mogu shvatiti zašto se kreiraju predmeti s desecima okrivljenika i mnoštvom kaznenih djela koja se ne odnose sva na sve okrivljenike. Takve je predmete gotovo nemoguće završiti u nekom razumnom roku. Bilo bi bolje voditi odvojene postupke, s naglaskom na najozbiljnije predmete. Neki su okrivljenici na sudu samo za jedno od mnoštva kaznenih djela, a odvjetnik im sjedi u sudnici cijelo vrijeme. Osim, što je nefunkcionalno, to i ozbiljno košta. Nasuprot, imamo priličan broj bjegunaca u BiH i druge zemlje protiv kojih se ne postupa, a predmeti odlaze u zastaru. Volio bih znati zašto se tim bjeguncima ne sudi u odsutnosti. Uz moralnu poruku, presuda bi omogućila oduzimanje imovinske koristi i njenu naplatu iz imovine koju okrivljenici imaju u Hrvatskoj.
Jeste li osobno bili u Kovačevićevu “klubu”?
Nisam. Ali, mislim da odlazak u klub ne implicira kakvu kriminalnu ili nemoralnu aktivnost.
Ministar Ćorić ne želi otkriti je li na ulasku u klub ostavljao mobitel. Ima li on pravo takvu informaciju kriti od javnosti? Što bi značila situacija u kojoj bi ministar, ulazeći u privatni klub, na ulazu ostavljao mobitel?
Službeni se mobitel ne bi trebao ostavljati bez nadzora i o tome javnost ima pravo znati.
U središtu je ove afere poduzetnik koji je financirao kampanje mnogih stranaka. U Kovačevićevu klubu, u koji je navodno nosio novac za mito, okupljalo se zanimljivo društvo. Je li to povod da posumnjamo da je dio prljavog novca završio u kampanjama za parlamentarne i predsjedničke izbore?
O tome ne želim nagađati. Nadam se da će odgovor na to pitanje dati kazneni postupak koji se vodi. Ako je istina, na sud bi trebali i oni koji su se koristili prljavim novcem za kampanje.
Mislite li da su prošla vremena u kojima je vrijedilo načelo da se izbori u dvije trećine financiraju “ispod stola”, o kojem je nekad Ivo Sanader govorio Jadranki Kosor?
U svim je izborima bilo kampanja koje su izgledale puno raskošnije nego što bi se to moglo zaključiti iz financijskih izvješća. To je dojam, dokaz bismo mogli imati uz efikasan nadzor financija. Sadašnji zakon koji uređuje financiranje stranaka i političkih kampanji ima puno ograničenja i kompliciranih rješenja koja nisu uvijek racionalna, a nemamo učinkovit nadzor. Uvijek će biti onih koji „muljaju“, bilo za nedopušteno financiranje promidžbe bilo za to da neki novac stave u svoj džep. Moramo učiniti sve da se takve pojave minimiziraju jednostavnim i jasnim propisima te oštrim sankcijama za prekršitelje, do poništenja njihovih izbornih rezultata u slučajevima težih zloporaba.
Kako gledate na odluku kojom je Ustavni sud “blagoslovio” ovlasti Nacionalnog stožera civilne zaštite?
Ustavni je sud zaštitio Vladu i ono što je učinjeno u dosadašnjoj borbi protiv korone. Rad Nacionalnog stožera civilne zaštite ima uporište u Ustavu i Zakonu, ali pojedine mjere, poput ograničenja slobode kretanja ili ideje, srećom neostvarene, o obaveznom nadzoru kretanja i kontakata elektroničkim uređajem, nisu mjere koje bi smio donositi Stožer, čak ni Vlada, bez zakona koji bi bio usvojen temeljem članka 16. Ustava po postupku predviđenom za organske zakone.
VIDEO: Zoran Milanović o aferi Janaf i istrazi
Tebe su samo ustaške guje zanimale