Kalendar je odredio da mi dvije među recentnijim kolumnama izađu upravo na dan izborne šutnje. Mjesec dana prolazi, a ja ne smijem ni pisnuti o najvažnijoj političkoj temi. Tako su ovaj put odredili naši (ne baš savršeni) zakoni. I taman kad sam pomislio da se neću ni morati osvrtati na predsjedničke izbore, jer će gospodarske teme zauzeti zasluženo mjesto, desilo se nekoliko stvari koje jednostavno nije moguće izbjeći. Odnosno, neke naizgled potpuno ne-ekonomske teme pokazale su na najbolji mogući način suštinu naših problema koje doživljavamo kao ekonomske.
Radi se o instituciji predsjednika republike, o tzv. političkom kapitalu, o prijetvornosti u politici i o Ivi Josipoviću, danas već i formalno bivšem predsjedniku. Neposredan povod pak za ovaj osvrt je njegovo javno odbacivanje stranke koja ga je dva puta formalno i stvarno podržavala na izborima. Obrazloženje – ne prihvaćaju nužne reforme. On, veliki borac za reforme, već će na sljedećim izborima potražiti, kako kaže, „nove kanale“ političkog djelovanja. Sada je sve jasno. Pisao sam u ovoj kolumni kritički o njemu i njegovom glumljenom reformatorstvu prije nekoliko godina, kada je bio na vrhuncima popularnosti. Bio sam prilično usamljen. Još ranije, prije nego što je i kandidiran prvi put za predsjednika, javno sam govorio o pogubnosti njegove ideje o unošenju u Ustav nezastarijevanja tzv. pretvorbeno-privatizacijskog kriminala. Slutio sam tada da mu namjere nisu časne, da ga ne zanima stvarni društveni kapital, već prije svega onaj njegov, ograničimo ga na izborno-politički kapital.
Hrvatski narod je podijeljen
Ovih je dana svima jasno da sam, nažalost, bio u pravu. Onaj pravi, tobože opljačkani kapital, koji je obećavao da će „vratiti narodu“, nije i neće biti vraćen. Jer ga nikad nije ni bilo. A onaj tzv. politički kapital koji je mislio da ima na temelju milijun i nešto glasova na izborima prije nekoliko tjedana nestao je u jednom danu, jednom njegovom izjavom kojom je osigurao istaknuto mjesto na popisu hrvatske političke nedosljednosti i ispraznosti. Drugačije rečeno, postao je zadnja osoba u državi kojoj bi bilo tko povjerovao kada bi opet uvjeravao javnost u nužnost bilo kojih reformi. A ima ih povelik broj, onih strukturnih, bitnih. Teško provedivih. Čijem neprovođenju je, sada svi vide, on najviše pridonio. U nečemu je ipak uspio. Divide et impera. Hrvatski narod je podijeljen, na izmišljenim i stvarnim temama, ali najviše na onima koje političarima poput Josipovića osiguravaju utjecaj. Poput progona tzv. pretvorbeno-privatizacijskog kapitala. Nedavno su izašli sređeni podaci o rezultatima tog pravosudnog progona. Jedna jedina pravomoćna presuda, i to u slučaju bivšeg zamjenika ministra. Vanjskih poslova! Presuda koja bi u svakoj normalnoj državi bila srušena odmah na drugom stupnju. Nije srušena samo zato što je nepravedno osuđeni zamjenik ministra u međuvremenu bio i predsjednik vlade, i još važnije, predsjednik HDZ-a. Bravo majstori!
Koliko je ta politička beskrupuloznost uzela maha mogli smo svjedočiti upravo zadnjih nekoliko mjeseci. Ivo Josipović je nebrojeno puta kao svoj najveći, i gotovo jedini doprinos u mandatu predsjednika republike izdvajao upravo tu nesretnu promjenu Ustava. Ništa drugo! Promjenu Ustava koja se desila i prije nego što je postao predsjednik! Promjenu koju će vam, neki doduše samo privatno, osporiti svi ustavno-pravni stručnjaci. Promjenu Ustava koja je ishođena besramnom ucjenom u momentu nužnih promjena kako bismo ušli u EU. Promjenu Ustava kojom su (pristajanjem na ucjenu) i neki vrli HDZ-ovci potpisali najgnusniju političku presudu prvom hrvatskom predsjedniku i njegovom djelu. Ne mislite valjda da nisu vidjeli perfidnost namjere...
Čim nešto pokrene smiješi mu se Remetinec
Petnaest godina dvojica predsjednika zaluđivali su i dijelili narod pričama o zakopanom blagu koje je nestalo u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji devedesetih. I samo devedesetih. Ni prije ni poslije, je li, kriminala nije bilo. Rezultat? U petnaest godina ni lipe nisu iskopali. Ipak, ima nade. Sve se više čini da neki tragovi vode baš prema njima samima.
U međuvremenu su izludili ljude i praktično blokirali bilo koju reformu. Niti se provodi privatizacija (svaka je, tako ispada, kriminal!), niti se provodi išta u promjeni strukture. Pa tko normalan bi nešto i pokušao. Čim nešto pokrene smiješi mu se Remetinec.
>>'Ivo Josipović je potrošeni političar i nije konkurencija Živom zidu'
>>Josipović zaustavio urotnike iz SDP-a u rušenju Zorana Milanovića
To da bi sada imao podršku svih onih koji su za njega glasali na zadnjim izborima je čista iluzija. Ljudi ne vole gubitnike a on, kao veliki gubitnik, iako s malom razlikom glasova, sada ne bi dobio niti pola od broja glasova osvojenih na zadnjem glasovanju.