Bahata nekultura svjetske nogometne legende Davora Šukera uskratila nam je prigodu da svjedočimo jednoj od najlicemjernijih simbioza politike i nogometa koju nam je kanio upriličiti predsjednik Ivo Josipović. Stvarno šteta što ministar Željko Jovanović, koji se žestio i hrustio da će hrvatski nogomet urediti kao zajednicu etike i poštenja, dakle istinskoga sportskog duha, svoje političko i osobno moralno posrnuće nije obilježio politički licemjerno iskazujući čast pobjedničkom klubu u neisušenoj nogometnoj močvari. To bi bio neponovljiv amoralni dernek. Prijetvornost i dramatičnost tog grotesknog trenutka bila bi veća samo još da je Dinamo osvojio kup pa da je Jovanović pehar trebao uručiti Josipu Šimuniću, od HNS-a ignoriranog, a od Fife možda zato i osuđenog. Nikad nećemo doznati bi li barem tada Šukerova golgeterska lucidnost došla do izražaja, pa da vidimo bi li onda Jovanović posegnuo za kompromisom iz arsenala “sitnih duša” ili bi ostao vjeran dužnosti.
Ali, od Šukera neiznenađujući rasistički ispad i sramotna uvreda institucije predsjednika države, koji su samo posljedica stanja u nogometu, nije razlog da se prešućuju i druga pitanja. Da se HNS pridržavao europskih pravila ponašanja koja sada zbog uvreda HNS-a i Zdravka Mamića zaziva Šuker, onda njemu nikad ne bi bila ni dana čast da bude prvi čovjek našeg nogometa pa riječi predsjednika HNS-a ne bi kao sada bile “blowing in the wind”, već bi imale snagu da djeluju. Tada ga ni ministar Jovanović ne bi mogao nekažnjeno nazvati “sitnom dušom” vrijeđajući time, držimo li se principa, sve nogometaše. To što si Šuker i Jovanović dopuštaju samo nam govori, i to ne o močvari, već o društvenom glibu.
Čime su to hrvatski nogomet i ministar Željko Jovanović zaslužili moralnu rehabilitaciju predsjednika države? Je li naš nogomet između Josipovićeva dva zadnja posjeta Americi doživio bitne promjene, osim što smo svjedočili propalom projektu isušivanja močvare i učvršćivanju vladavine “male mafije”, kako je svojedobno iz Amerike predsjednik govorio o našem nogometu. Što se to promijenilo uoči Svjetskog nogometnog prvenstva i predsjedničkih izbora osim što sada nije popularno negativno govoriti o nogometu?
Čime je pak kompromitirani Željko Jovanović, koji srlja iz afere u aferu, zaslužio iskazana mu čast da predstavlja predsjednika države? Što mladom sportašu znači da u sportu opterećenom nečasnim radnjama, nasiljem i netolerancijom titulu stečenu poštenim zalaganjem dobije baš iz ruku takvog ministra!? Smatra li i predsjednik poput premijera da nema ničeg čudnog u tomu da u zemlji nezaposlenih ministar na sredini mandata dobije pa zamrzne posao u resornoj ustanovi, koju potom afirmira i favorizira. Premda ima formalni izgovor da je riječ o resornom ministru i najvišem dužnosniku na događaju, nije li Josipović, koji inače vješto izbjegava političko svrstavanje, trebao voditi računa da ostane neutralan i u odnosu na frakcijske podjele u SDP-u? Osobito dok Zoran Milanović po Banskim dvorima viče: “Vlada, to sam ja!”, a Jovanović se eksponira kao poltronski zaštitnik premijerova lika i djela zapravo zagovarajući da se odnosi u Vladi urede prema tri čuvena zakona robotike koja je Isaac Asimov, kako bi zaštitio ljude, a ne premijere, namijenio robotima, a ne ministrima. Kakve to ima veze s nultom tolerancijom na korupciju i politikom čistih ruku kao temeljnim postavkama i Nove pravednosti!?
Bravo za Davora Šukera ovi političari moraju biti svakom loncu poklopac . Na jednoj dodjeli sportaša Županije skoro sam povračao jer umijesto predloženih za nagrade koji su osvojili Evropske i Svijetske titule političari su se redali jedan za drugim na bini te kako je jedan manji po rangu i dužnosti hvali onoga večega po zvanju . Ovako: da nije bilo Župana nebi bilo bla bla pa drugi da nema gradonačelnika nebi bilo valjda života niti sport i tako skoro sat vremena . Fuj.