Jovanka Budisavljević, mlada lička partizanka srpskoga podrijetla, postala je u travnju 1952. nova supruga jugoslavenskoga partijskog i državnog vođe Josipa Broza Tita. Od njega je bila mlađa čak 32 godine! No nikad se nije uklopila u Titovu obitelj. Titov nećak Branko, sin brata Slavka, još je za Jugoslavije u svojim memoarima napisao: “Sloge između nas dvoje od prvog dana nije bilo. Koliko znam, ni s ostalim članovima familije nije bilo bolje.“
Prvo idila, pa problemi
Jovanka je inače u mlađim danima bila naočita mlada žena na kojoj su se posebno isticali njezini zubi i njezin osmijeh, koji je poslije prozvan „jugoosmijehom“, kad se udala za Tita.
Prve godine braka bile su gotovo idilične. No kako je vrijeme odmicalo, a Tito stario, Jovanka je tražila svoje mjesto poslije njegove smrti, a usto se nije posve ostvarila kao žena jer Tito s njome nije htio imati djece. Nije joj dopuštao da se petlja u njegove poslove, u politiku, u donošenje odluka. Tražila je na putovanjima, primjerice, ne samo smjenjivanje liječnika nego je i rješavala pitanje smještaja, prehrane, darova, pa čak određivala tko će ići u prethodnicu i slično. Počela je i lobirati za svoj budući politički položaj. Šou s Jovankom samo se nastavljao, scene su se množile kao u filmu. U ljeto 1972. trebalo je reorganizirati Titov kabinet, u što se Jovanka htjela petljati. No Tito odbrusi: „Jovanku ne treba poslušati, njezini su pogledi na organizaciju zbrkani.“ Tada se prvi put čulo i za mogućnost da se Tito rastane od Jovanke. Jovanka je bila na ratnoj nozi i s vojnim vrhom. Generale je optuživala da Tita žele izolirati i kontrolirati.
Jovanka je gubila strpljenje. Patološki je voljela Tita, ali mu je upravo zbog te sljepoće priređivala neviđene scene kad joj on nije htio izići u susret. Tito je izgubio strpljenje. Jovanka je iz njegove blizine otjerala ljude u koje je on imao povjerenja: generala Miškovića, zatim Titova ađutanta generala Milana Žeželja te glavne tajnike Zdenka Štambuka, Lea Matesa i Blažu Mandića. Tito je zbog toga 22. prosinca 1973. naredio osnivanje komisije koja treba ispitati čudno Jovankino ponašanje. Istraga je trajala 75 dana.
S Jovankom nitko od njih nije mogao izići na kraj. A ona je pak bila strašno pogođena i uvrijeđena što je zbog nje osnovana neka istražiteljska komisija. Plele su se i različite intrige. I onda je situacija eksplodirala. Jovanka je bila izvan sebe. Tita su već neko vrijeme masirale dvije sestre, mlade djevojke, Darjana i Radojka Grbić. Jovanka je pucala od ljubomore, između ostalog je rekla “osjećam se odbačena kao žena i supruga, i to poslije 30 godina! Umjesto mene, on /drug Predsjednik/ hoće sada ove djevojčure.” Titov ađutant i njegovi liječnici zaključili su da je u opasnosti čak i Titov život! Detaljan prikaz zapažanja i spoznaja generala Rape i osobnih liječnika, kao i njihovi prijedlozi, dani su u priloženoj zabilješci Aleksandra Šokorca od 11. veljače 1975. godine. U toj zabilješci pak stoji: „Oni svi zajedno smatraju da su zbog sadašnjih i mogućih postupaka drugarice Jovanke, život i zdravlje druga Predsjednika izravno i neizravno ugroženi. Oni su izjavili da postoji realna opasnost da ona učini nešto drugu Predsjedniku, što bi izravno ugrozilo njegov život – konkretno, da puca na njega, da ga napadne nekim tupim predmetom ili nečim drugim. Izjavili su da nisu sigurni da je ona pri sebi, u torbi ili negdje drugdje, nema revolver. Jednoglasni zaključak svih spomenutih drugova jest da bi u ovom trenutku drugaricu Jovanku trebalo hitno odstraniti od druga Predsjednika.“
Sukob između Tita i Jovanke kulminirao je u travnju 1975., kad je Tito odlučio napustiti rezidenciju u Užičkoj 15 te se preselio u Bijeli dvor. Ali ni to nije prošlo bez drame. Stane Dolanc je s Petrom Stambolićem bio prisutan kad je Tito u kućnim papučama pobjegao iz Užičke 15 u Bijeli dvor. Te noći Tito ih je pozvao i zamolio da osiguraju da Jovanka ne dolazi k njemu. Svjedoci govore da je Tito pred okupljenima Jovanki čak opalio pravu pljusku. Dogodilo se to za vrijeme Konferencije nesvrstanih u Colombu na Šri Lanki u kolovozu 1976. godine. Tito je priredio veliki prijam na „Galebu“, ali nije mogao dočekati goste zbog srčane slabosti. Zato je Jovanka, uz postrojeni vod mornara, primala sve šefove država, umjesto da Tita po dužnosti zamijeni Cvijetin Mijatović, koji je zbog toga s njime i putovao. Jovanka se ponašala kao šef države.
To je bio početak njihova kraja. Jovanka je počela izostajati s pojedinih protokolarnih susreta, a Tito ju je nastojao što više izbjegavati. Zaobilazio je njihovu beogradsku rezidenciju u Užičkoj 15, pa je posljednje godine života provodio u svojem kabinetu, u Kući cvijeća. Jovanka je posljednji put u javnosti viđena 14. lipnja 1977., na službenom prijamu norveškog premijera. Kad je Tito u kolovozu te godine krenuo na turneju po SSSR-u, Sjevernoj Koreji i Kini, nje više nije bilo. Tito se s njome još jednom pokušao pomiriti nakon povratka s puta, donio joj je i dar, ali ona ga je bacila na njega. To je bio kraj! Jovanka nikad više nije viđena u javnosti, sve do Titova pokopa u svibnju 1980. godine.
Slom Titova braka i Jovankino nepojavljivanje u javnosti postala je svjetska senzacija. Sve svjetske novine bavile su se tom pričom i tražili su se razlozi puknuća njihove ljubavi. Jugoslavenska diplomacija imala je pak zadatak pratiti sve te napise i redovito izvješćivati Beograd o njima.
Kad je Tito početkom 1980. završio u ljubljanskoj bolnici, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Lazar Koliševski informirao je Jovanku o njegovu stanju. O tome je izvijestio drugove na sjednici predsjedništava SKJ i SFRJ 4. siječnja 1980. godine. Jovanka je bila još ona stara: „Jovanka Broz, po Lazaru Koliševskom, bez naročitih emotivnih znakova i uzbuđenja, saslušala je informaciju potpredsjednika Predsjedništva države o bolesti i mogućnostima liječenja njezinog supruga. Radije je i spremnije iskoristila prisustvo Koliševskog da se požali, kada je riječ o odnosu prema njoj, na svojevremeno navodno ‘ucjenjivanje Tita od strane pojedinaca’. Jovanka Broz se, u napadu njezine tada već u krugovima bliskim Titu poznate sujete, narcisoidnosti i neumjerenosti, nije povukla. Uporno je inzistirala da se povede razgovor o njoj, Jovanki Broz, a ne njezinu bolesnom mužu, Josipu Brozu Titu. Titova bolest i neizvjesnot koja se nazirala tako su ostali po strani u tom neobičnom susretu i razgovoru.“
Vrh strahuje od memoara
Državni vrh, međutim, ni poslije Titove smrti, a ni nakon Jovankina naprasnog izbacivanja iz Užičke 15, nije imao mira. Čak sedam godina nakon Titove smrti, Predsjedništvo SFRJ još se bavi njime i Jovankom iako je Jugoslavija tada već na početku raspada. U ožujku 1987. Služba za pitanje zaštite ustavnog poretka Predsjedništva SFRJ dovršava opširni dokument od 212 stranica i s još nekoliko priloga, sve pod nazivom „Neprihvatljivo i destruktivno ponašanje i delovanje Jovanke Broz“. Cijeli državni aparat godinama se, među ostalim, bavio Jovankom kao da u Jugoslaviji tada nije bilo kudikamo bitnijih i hitnijih stvari za rješavanje. Od čega je strepio partijski i državni vrh poslije Titove smrti? Bojali su se Jovankinih memoara! Bojali su se onoga što bi ona mogla napisati i objaviti, ne samo u zemlji nego i u inozemstvu. Više ju je ljudi, njoj bliskih, nagovaralo da ih napiše. Jugoslavenski vrh imao je informaciju da taj tekst već ima oko tisuću stranica, od čega fotografijama pripada oko 600 stranica. Tajna policija navodi da Jovanka optužuje pojedine najviše rukovodioce da su je zbog karijerističkih i prljavih pobuda odvojili od Tita, stavili u kućni pritvor, da je žrtva srpsko-hrvatskog sukoba i da je u pitanju vrlo krupna, prljava politička igra, a ne bračno-kućni sukob, kako je službeno priopćeno. No, od memoara do danas još ni slova!