Jovankini ispadi: Svađe zbog ljubomore na Titove maserke

Slovenski komunistički političar Stane Dolanc i srpski general JNA Nikola Ljubičić bili su ključni ljudi koji su doveli do kraha braka između Jovanke i Josipa Broza Tita. Barem tako već godinama zbori Jovanka kad god je pitaju o njezinu životu s Titom. Dolanc se o svemu tome nije previše izjašnjavao, osim na partijskim sjednicama prije i poslije Titove smrti, kad se raspravljalo o Jovanki, ali i tamo je često znao više šutjeti.

No kako je Dolanc jedna od ključnih političkih figura bivše Jugoslavije, posebice 70-ih godina, kad je bio Titova desna ruka, i te kako su važna njegova svjedočanstva. Dolanc, međutim, nikad ništa nije napisao, a od 1989. nigdje se više nije pojavljivao u javnosti. Jedino njegovo svjedočanstvo uspio je staviti na papir njegov sin Igor u veljači 2007, tekst koji je očito nastao na temelju razgovora oca i sina, iako je nastao osam godina nakon Dolančeve smrti.

Kompromitirala bi Starog
U tom svjedočanstvu, koje prvi put objavljujemo, Dolanc dakako brani sebe i svoju poziciju, i sve negativno isključivo pripisuje Jovanki. Drugim riječima, sigurno je da Dolanc u mnogočemu i ne govori istinu, ili je prešućuje tamo gdje njemu to ne odgovara. No i takvo svjedočanstvo vrijedan je povijesni izvor. Dolanc tako odmah na početku objašnjava da nakon Titove smrti nije htio ništa ni slušati ni čitati što je vezano uz Jovanku, a da je najviše šutio zbog Tita, kojega je poštovao.

U suprotnom bi “svaka diskusija o Jovanki, prije ili kasnije – htjeli mi to ili ne, vodila do Titove kompromitacije”. Ona se, po njemu, očitovala u tome da je “dopuštao njezino miješanje u stvari s kojima nije imala nikakve veze, i što je često imalo teške posljedice po ljude iz Titove neposredne okoline”.

Dolanca su, kako kaže, na pričanje o Jovanki potaknule knjige, članci i intervju o Jovanki i Titu, a da se njegovo svjedočenje temelji na dokumentima iz Predsjedništva SFRJ, vlastitim doživljajima i pričanju ljudi iz neposredne Titove i Jovankine okolice. Ne sjeća se kad je nju upoznao, ali veli da je već u listopadu 1971. osjetio da nešto između Tita i Jovanke nije u redu. Titu je u Karađorđevu tada referirao, a Tito ga je zadržao na ručku, “kako bi barem tijekom ručka bio mir”, jer da Jovanka ima rođendan i da se cijelog dana želi svađati.

Jovanka je tada agresivno pričala o strahovanju ličkih Srba pred hrvatskim nacionalistima. Tada mu je i Edvard Kardelj otkrio da ga je već Tito mnogo puta pitao da li da se od nje razvede, a ovaj ga je od toga odgovarao. Dolanc navodi kako je Jovanka željela za sebe neku političku funkciju, čemu se Tito uvijek protivio. O tome piše: “Bilo je vrlo znakovito i Jovankino ponašanje na 10. kongresu SKJ u Beogradu. Nakon što su objavljeni rezultati glasanja i koliko je Tito dobio glasova, Jovanka je, a sjedila je u prvom redu, počela glasno plakati. Nakon što je kongres završen, sjedili smo u malenom apartmanu, na prvom katu beogradske sportske dvorane. Nazočni su bili Tito, Kardelj, Bakarić, Rato Dugonjić i još neki.

Tu je već Jovanka plakala sasvim histerično. U takvom se stanju počela derati na Bakarića i Ratu Dugonjića, tvrdeći da su oni za sve krivi. Bakarić ju je mirno pitao za što je to kriv, na što je ona zaurlala: ‘Dobro vi znate!’. Kako je, napadajući Bakarića i Dugonjića, upotrebljavala kojekakve izraze, to se Dugonjić razljutio i prilično oštro joj odgovorio da mu je dosta njezinih kleveta i intriga. Tito je cijelo to vrijeme šutio.” Dolanc je kasnije shvatio zašto je zapravo Jovanka plakala. Prvo su mislili zbog Tita koji je dobio frenetičan aplauz na kongresu. No ispostavilo se da je plač i bijes bio zato što i ona nije izabrana u CK SKJ. No, odakle, kako kaže Dolanc, Jovankino slijepo neprijateljstvo prema njemu i Ljubičiću?

On drži: “Najvjerojatnije sam kod Jovanke prvi negativni bod zaradio kad sam, zajedno s Petrom Stambolićem, bio začuđen njezinim nenormalnim ponašanjem prema Titu. Jednog su dana Petra Stambolića i mene navečer hitno pozvali u Beli dvor, i obavijestili nas da je Tito pobjegao iz Užičke 15 i da teško bolestan leži u Belom dvoru. Stambolić i ja smo Tita pronašli u spavaonici. Sjećam se da je uz krevet, na kojem je Tito ležao bio tanjur pun trešanja, po čemu zaključujem da je bilo proljeće. Tito je imao visoku temperaturu. Ispričao nam je da je u papučama pobjegao kroz zadnja vrata Užičke, jer jednostavno više nije mogao izdržati Jovankino maltretiranje. Molio nas je da razgovaramo s Jovankom i u ime vodstva joj kažemo da ga ostavi na miru. Također je zahtijevao da joj onemogućimo dolazak k njemu, u Beli dvor. Stambolić i ja smo iste večeri Jovanku pozvali u Beli dvor, u donje prostorije.

Tada sam obavio jedan od svojih najtežih razgovora koje sam ikad imao. Bio sam uzrujan, posebno zbog toga što je Jovanka, čim je ušla kroz vrata, a bilo je oko 11 sati, počela vrištati da su Tita “kindapirali liječnici i ordonansi”, i da je to ponovno nešto upereno protiv nje. Prvo sam joj odbrusio da se ne kaže kindapirati, nego kidnapirati, a istovremeno sam joj rekao da Tito nije odveden, nego da je pobjegao od nje. Urlala je: “To su same laži, to su same laži!” Tada smo joj, Petar Stambolić i ja, u lice rekli sve što o njoj mislimo. Stambolić je manje govorio, a ja sam imao glavnu riječ. Ono što sam joj ja prigovarao, Stambolić je potvrđivao riječima: “Tako je” ili “Da, to je stajalište našeg vodstva”.

Kritizirao sam Jovankin odnos prema Titu, Kardelju, Bakariću i svim drugima. Sjedila je na sofi, po kojoj se živčano premještala, jedno se vrijeme smijala, onda je malo plakala, ali cijelo je vrijeme vrištala da su to sve poluistine i da su svi protiv nje. Ukratko, bila je sasvim izgubljena.“ Dolanc navodi da je Jovanka obećala da će Tita ostaviti na miru, barem neko vrijeme. Ali ona je već “drugog dana Titu pisala pismo, na koje joj je Tito odgovorio i njihovi su međusobni odnosi ponovno bili, više-manje, normalni”.

Jovanka je imala težak incident i s admiralom Vilovićem, Titovim ađutantom. Jovanka je, u afektu, pljunula prema njemu, i kako mi je Vilović rekao, već je imao ruku u zraku, ali se zbog Tita suzdržao.

Zauvijek otišao iz Užičke
Kasnije mu se Tito ispričao. Odnosi između Tita i Jovanke konačno su puknuli 1977. godine. Dok se delegacija pripremala za put u Sovjetski Savez na sastanak s Brežnjevom, Kim Il Sungom i Hua Guo Fengom, Jovanka se posvađala s Titom i između njih se rasplamsala svađa. Trajala je od deset i pol prije podne do pet sati poslije podne. Jovanke nakon toga više nikad nije bilo u javnosti s Titom, a on se nakon povratka s puta više nije vratio u svoju rezidenciju u Užičkoj.