Jozefina Lada: Tražim muža i oca i nikada se neću vratiti u Vukovar

Kao ti, ljubavi, nije, doista nije nitko – ovako je umirovljenica Jozefina Lada započela pjesmu koju je posvetila svome suprugu Herbertu. Njega nema već 27 godina, jer je u paklu Vukovara 1991. godine zauvijek nestao. A da Jozefinina bol bude još veća, te iste noći nestao je i njezin otac Mihajlo Višnjak. Grobovi supruga i oca ne postoje i ona ne zna gdje može za njih upaliti svijeće. Kada su nestali, radniku Herbertu Ladi bilo je 46, a Mihajlu Višnjaku, umirovljenom policajcu, 71 godina. 


Strah kao nijedan drugi


Jozefina Lada ih nikad nije prestala tražiti. Život joj se, prisjeća se, okrenuo te noći kada je u paklu rata ostala sama s troje djece – Josipom, Tihomirom i Biserkom.

Video - Jozefina Lada u Vukovaru je 1991. godine izgubila supruga i oca

Video: Marko Prpić/PIXSELL

– Nikad neću zaboraviti tenkove koji su došli na obale Dunava u ljeto te godine – započinje Jozefina svoju priču o užasima kroz koje je prošla te kobne 1991.

Strah kao nijedan drugi zavladao je njome kad je shvatila da je rat zaista započeo, no, vjerovala je, dokle god je obitelj bila na okupu, mogu preživjeti sve – i nedostatak hrane, i život bez struje, pa čak i strah od izlaska na ulicu koji je ponekad značio sigurnu smrt. Najgori strahovi ipak su se obistinili nekoliko mjeseci kasnije jer je supruga i oca posljednji put vidjela u sportskoj dvorani osnovne škole u Borovu Selu, kamo su svi stanovnici odvedeni dan nakon pada Vukovara.

– Kada smo došli, Herberta su odveli na ispitivanje i od tada mu se gubi svaki trag. A otac se udaljio jer mu je bilo hladno u dvorani i više ga nikad nisam vidjela – prisjeća se Jozefina čiji je sin Tihomir samo tjedan ranije umalo umro kada je ranjen kao pripadnik Hrvatske vojske.

Jozefina je s najmlađom kćeri, tada 13-godišnjom Josipom, iz Vukovara odvedena u Futog kraj Novog Sada, odakle je uz pomoć Crvenog križa otišla u Brčko gdje je prešla Savu i došla u Zagreb.

Danas živi sama u malom stanu na zagrebačkom Laništu, piše pjesme i volontira. Okružena je stotinama slika, suvenira i ostalih sitnica koji je podsjećaju na Vukovar i rodni kraj. Pisati je, kaže, počela krajem devedesetih, a u pjesmama vidi iscjeljenje od trauma i užasa koje je preživjela te kobne 1991. godine. Objavila je šest zbirki pjesama, a sve su temom vezane uz njezin Vukovar i Dunav. Posljednja, “Miris vukovarskih ljubavi” posvećena je gorućoj ljubavi prema suprugu. Herberta je upoznala još u sedmom razredu osnovne škole i odmah je znala da će ostati s njime zauvijek. Vjenčali su se 1966. godine, a nedavno im je bila 52. godišnjica braka, koju je Jozefina proslavila sama u svome stanu.

Pjesmama liječila dušu

– Upoznala sam mnogo ljudi otkad je nestao i imam mnogo prijatelja, ali nitko, baš nitko ne može biti kao on – rekla je pokazujući sliku s vjenčanja, na kojoj se nalazi i njezin otac Mihajlo.

Jozefina se, kaže, snašla u novom gradu i zadovoljna je svojim životom. Pjesme su joj pomogle da prebrodi najgore trenutke života poslije rata. Ipak, ne može zaboraviti dom u kojem je imala cijelu obitelj na okupu i dane kad su zajedno bili sretni.

– Živim u Zagrebu jer su mi ovdje djeca, ali moje srce i duša zauvijek će biti u Vukovaru – kaže ova pjesnikinja koja voli posjećivati svoj rodni grad, a često hoda i u Koloni sjećanja. No na pitanje bi li se ikad u Vukovar zauvijek vratila odgovor je jedno čvrsto i odlučno – ne.

– Vukovar je oštećen grad. Ogoljen je, ranjen i osiromašen. Previše je propatio, tamo se ne može više normalno živjeti – njezino je mišljenje. Također, dodaje, ne bi se više osjećala sigurno u gradu koji joj je nekoć bio dom jer isti ljudi koji su nekoć bili “s druge strane” u ratu danas i dalje žive u Vukovaru.

– Onog trenutka kad sam čula da muškarac koji je ispitivao mog supruga samo nekoliko sati prije nego što je zauvijek nestao radi u pošti u Vukovaru, shvatila sam da više nikad ne bih mogla živjeti tom gradu – kazala je.