HV je podijeljen na klanovsku kastu elitista i na vojnu radničku klasu

O Jozi Miličeviću u hrvatskim vojnim krugovima govori se ispod glasa. Miličeviću je prije mjesec dana prisilno prekinuta dužnost hrvatskog vojnog izaslanika u Kini, hitno je vraćen, godinu dana prije isteka mandata. Rekli su mu da će ga rasporediti u Ministarstvo obrane, potom su ga umirovili, jer je ispunio starosne uvjete. Miličević je, inače, s 50 godina naš najmlađi general, bio je ratni zapovjednik legendarnih Tigrova, koje je vodio i u Bljesku i Oluji. Nakon rata, 1996. dobio je čin general-bojnika i od tada, u idućih gotovo 20 godina, nije napredovao niti dobio viši čin. Odredila je njegovu sudbinu, pokazalo se, najviše 2005., kada je obnašao dužnost Glavnog inspektora HV-a i pokrenuo aferu “Kamioni”, repovi koje se vuku i danas.

Tada su ga mnogi u sustavu zamrzili, s obzirom na to da je tom aferom pokrenuta priča o unutarnjem sustavu korupcije u vojsci. Prije pet godina završio je i američki National War College u Washingtonu. Zadnja mu je dužnost bila u Kini. Sada, u Zagrebu, Miličević je povrijeđen jer su u njegovu micanju rabili, kako kaže, izmišljene i uvredljive konstrukcije – neslužbeno je saznao da se govori da je bio “previše prijateljski raspoložen prema kineskim obavještajcima”, uz dodatak da je kockao i nesolidno živio. No, bez obzira na konstrukcije da je “veleizdajnik”, umirovljen je sa svim počastima. Žao mu je što nije dobio priliku o svemu razgovarati s predsjednicom Grabar-Kitarović, osim što joj je uspio osobno poručiti, na aerodromu u Kini, da je potpisala njegovu smjenu temeljem potpuno lažnih i izmišljenih optužbi.

Što vam se dogodilo? Spadate u elitu ratnih zapovjednika i strelovito ste napredovali, a sada ste jedan od najmlađih umirovljenih generala?

U vojnom sustavu, gdje postoje dobri propisi o napredovanju, postoji pravilo da se sustavno zaustavlja i baca iz igre one koji nisu u klanovima. Postojali su časnici i časnice koji nikada nisu završili vojne škole, nemaju temeljne uvjete za promicanje, a svejedno su promicani. Našao sam se na tribinama na vojnom mimohodu u Zagrebu, gledao oko sebe i vidio da većina časnika, uključujući i neke generale, nije ni sudjelovala u Bljesku i Oluji, neki nisu tada bili čak ni u djelatnoj vojnoj službi, a sada su generali ili visoki časnici. A sjedili su ondje i neki pukovnici i brigadiri koji su taj čin imali i u ratu, a još uvijek su na istoj razini karijere. I pitao sam se zašto ti ljudi, uključujući i mene, nisu mogli napredovati. Tako i piloti koji su preletjeli na početku rata na našu stranu, nikada nisu dobili neku značajniju zapovjednu funkciju. I Perišin, koji je prvi preletio, kada je poginuo, bio je u istom činu, pukovnik.

Kažu da dosta onih koji su se školovali u SAD-u nije više u sustavu, većina njih nije mogla napredovati nakon školovanja?

Nije se to dogodilo samo onima koji su se školovali u SAD-u nego i drugima, jer kada su se vratili sa školovanja, ako nisu pripadali nekom od klanova i bili od njih podupirani, nestali su u sustavu ili su u umirovljeni. No, ako su pripadali interesnim grupama i klanovima, što čak nije tajna da oni postoje u sustavu, dobivali su prostor za napredovanje, glorificiralo ih se u medijima. Vrijedi pravilo da ako se vi kao časnik pokušate suprotstaviti javno protiv tih interesnih grupa, oni će vas automatski diskvalificirati.

Kakve su to interesne grupe i klanovi?

Nalaze se i u MORH-u i Glavnom stožeru OSRH-a, a povezuje ih trgovina da bi se prikrile određene stvari koje sustav već godinama guta. Postoji elita predodređena za najbolje pozicije i napredovanja, za odličja, a ispod njih postoji tzv. vojna radnička klasa, odnosno stručnjaci koji rade i koji ne smiju ni pisnuti niti se pobuniti jer će ostati bez posla.

Sudeći po životopisu gotovo svih aktualnih hrvatskih generala, u elitu očito spadaju uglavnom oni koji su prošli vojne akademije JNA i fakultete za ONO i DSZ?

To još vrijedi od vremena pokojnih Špegelja i Agotića, da se priznaje da si školovan i profesionalac isključivo ako si prošao JNA i ONO i DSZ. Tako je i danas u 90 posto slučajeva. A od preostalih 10 posto uglavnom je riječ o njihovim prijateljima ili rodbini. Cijeli taj prostor na neki je način privatiziran i devastiran.

Vi niste potekli iz JNA, ali ste prije rata završili policijske škole. Čini mi se, pak, da ste bili zadnji preostali general koji je porijeklom bio iz Hercegovine?

Bilo je mnogo časnika iz JNA koji su se dokazali u Domovinskom ratu, naravno. I moguće je da sam ja bio zadnji iz vojnog vrha koji je iz hercegovačkog kraja. Ne mora to ništa posebno značiti, ali čini mi se da se prije više vodilo računa o regionalnoj zastupljenosti časnika u vrhu HV-a.

Kažete, dakle, da je riječ o sustavnom micanju istaknutih časnika iz vremena Domovinskog rata. Kada je to počelo?

Odmah nakon završetka Domovinskog rata, i pokazalo se da su ljudi koji su bili zaslužni uglavnom postajali smetnja određenim grupama. Što je vrijeme više protjecalo, takva je praksa postajala sve normalnija. Dovoljno je analizirati sporove koje vode bivši vojnici i časnici protiv MORH-a i vidjet će se da je uglavnom riječ o dragovoljcima i ratnicima. Dakle, državu tuže upravo oni koji su se najžešće borili za nju. To i jest apsurd.

No, vi ste se tada čuvali politike, kada je početkom 2000. nastalo čuveno pismo generala, koje je potom ekspresno umirovio predsjednik Stjepan Mesić, vi im se niste pridružili?

Ne, ja to pismo nisam želio potpisati iako mi je bilo ponuđeno. Smatrao sam da to nije način na koji se izražava neslaganje. I danas mislim da su oni koji su ga potpisali učinili veliku pogrešku i da je ono bilo zamka. A tko im je namjestio i kumovao micanju časničke elite iz Domovinskog rata, ne bih želio špekulirati. Što se mene tiče, 2000. sam postavljen na mjesto pomoćnika načelnika Glavnog stožera za Kopnenu vojsku, no nisam napredovao u činu jer je načelnik general Petar Stipetić kazao da sam premlad. A on je u to vrijeme bio neprikosnoveni autoritet. I nije baš previše volio časnike koji su stasali u Domovinskom ratu. Kasnije odlazim u Glavni inspektorat, a 2004. postajem v.d. glavni inspektor.

I tada ulijećete na teren koji će rezultirati vašim izvještajem i početkom afere Kamioni i s tom optužnicom počinje i vaš karijerni pad?

Sistem rada u Glavnom inspektoratu bio je takav da ga je uvijek odobravao aktualni ministar, tako da se unaprijed znalo što ćemo mi nadzirati iduće godine i tko će biti nadziran. Išli smo u nadzor ugovaranja roba i usluga u MORH-u. Zanimljivo da ukupni nadzor nabave tih roba i usluga, a među kojima su bili i ti nesretni kamioni, koliko znam nikad nam nije bio u cijelosti napisan. Predmet kamioni bio je jedna sitnica u cijelom tom nadzoru. Časniku koji je pisao taj izvještaj ured je bio zaključan, nije mogao dolaziti na posao, uzeto mu je računalo i to poslije nije nikad nitko istraživao.

Nakon godinu i pol dana, maknuti ste s tog položaja?

Smijenjen sam i prebačen na Hrvatsko vojno učilište, kao zapovjednik ratne škole. Ondje su me držali izoliranog, osjećao sam da sam obilježen.

Bili ste obilježeni kao tko?

Kad se pročuje u sustavu da načelnik Glavnog stožera, ministar obrane ili netko od njihovih pomoćnika ima nešto protiv nekoga, tog čovjeka automatski svi počnu izbjegavati.

Neki iz vojnog sustava rekli su mi da su vam zamjerili što ste se dali izmanipulirati od predsjednika Mesića i SDP-ova saborskog zastupnika Nenada Stazića u aferi Kamioni? Navodno su vam i u HDZ-u to zamjerili?

To su tzv. teorije zavjera. Bio sam na terenu u Slavoniji kad su mi javili da na radiju slušaju prijenos saborske sjednice gdje Stazić govori o meni. Do tada za čovjeka nisam ni čuo. Još me taj prijatelji koji me nazvao zafrkavao i rekao mi da sam ispao komunjara. No, već tada je Rončević od Mesića tražio da me se umirovi. I svi su to očekivali, no Mesić je rekao: Može, ali mi dostavite obrazloženje.

I tako ste ostali u sustavu.

Dvije godine kasnije, predsjednik je objavio novi vojni ustroj i čitala su se nova vojna imenovanja. Mene nije bilo nigdje. Drugi dan došao sam na portu HVU-a i čovjek koji me dobro poznavao, pitao me: Gospodine, a komu vi idete? Rekao sam da idem zapovjedniku Šundovu, na što mi je uzvratio da je on na sastanku. Ostavio sam parkiran auto na ulazu i nisam se micao. Padala je kiša, svi su bili nervozni jer nisu mogli ni ući, ni izaći. Nakon nekog vremena su me pustili. Tako sam saznao da sam smijenjen. No, General Lucić me 2009. pozvao i pitao bih li htio ići na školovanje u SAD. Morao sam odmah odgovoriti i pristao sam. Tako sam završio jednogodišnji studij na najprestižnijoj ratnoj školi u SAD-u. Kad sam se vratio, Amerikanci su pitali vojni vrh gdje me misle rasporediti. Po MORH-u se otvoreno pričalo da neću dobiti vojnu funkciju. Na kraju, rasporedili su me na mjesto načelnika operativne uprave, tzv. J-3. Lucić mi je rekao da je to najbolje mjesto za mene jer me tu najprije mogu suspendirati i umiroviti. I još mi je rekao da mi se to događa zato što nisam želio promijeniti iskaz u aferi Kamioni. “Nije bitno što je istina, nego što se traži od tebe”, na kraju me podučio. U međuvremenu je Lucić smijenjen, a novi načelnik Drago Lovrić rekao mi je vrlo jasno da neću, dok je on načelnik, dobiti nikakvu priliku za promaknuće. U svibnju 2012. Lovrić me nazvao i odveo na sastanak k predsjedniku Josipovića, kod kojega je već bio ministar obrane Ante Kotromanović. Josipović mi je rekao da ide novi preustroj i da ne zaslužujem nikakvo mjesto, pa mi nudi nešto izvan sustava. Upoznao sam Josipovića prije kad ga je zanimalo nešto u vezi mog svjedočenja u aferi Kamioni i bio je to drukčiji Josipović. Ne znam što je utjecalo na promjenu, no nudio mi je sada mjesto vojnog izaslanika u Kini ili mirovinu. Pristao sam i otišao u Peking.

No, ni u Kini niste opravdali povjerenje vojnog vrha?

Do mene su dolazile informacije da neću dugo. Čuo sam da su me optuživali i kod nove predsjednice zbog nemoralnog ponašanja, neprofesionalnog, za suradnju s kineskim obavještajnim službama. Moji kolege vojni izaslanici u Pekingu čuli su to i posebno su bili ljutiti Britanci, jer u tim se pričama tvrdilo da je o mojem špijuniranju izvijestila britanska strana. Iz Zagreba je naređeno da se zaključaju uredi, blokira službeni mail, jer su mislili da ću kineskoj strani poslati diplomatsku notu. To nisam učinio, nego sam se vratio u Zagreb. Nije me htio primiti ministar Kotromanović, već je to ostavio svojim pomoćnicima, koji su kazali da nemaju pojma o tim optužbama, već da jednostavno moram otići u starosnu mirovinu. Dobio sam rješenje, a Odboru za zaštitu dostojanstva vojne osobe podnio sam zahtjev za zaštitu.

Činjenica je da je kompletni državni i vojni vrh bio za vaše umirovljenje, kako to tumačite?

I ja bih želio čuti obrazloženje, pitam se kako to da su me takvoga držali u sustavu zadnjih 20 godina.

Kakav je bio osjećaj kada su vas pokušavali disciplinirati oni koji nisu prošli ni blizu ono što se vi prošli u Domovinskom ratu kao zapovjednik 1. gardijske brigade?

Strašno i neopisivo neugodan. Osjećate se nepotrebnim i tako postajete opasni za okolinu i obitelj. To ne bih želio ni smrtnom neprijatelju. Kako objasniti obitelji da ste osoba s kojom nitko ne smije komunicirati? I da je ovo gdje sada živim smeće, a ne zemlja za koju sam se borio.

>>25 godina Tigrova: 'Tko će braniti Hrvatsku ako mi nećemo?'