S trojicom papa našega doba imao sam prigodu susresti se na njihovim "radnim mjestima" u Vatikanu. S Ivanom Pavlom II. razgovarao sam pola godine prije nego što je umro, s Benediktom u drugoj polovini njegova mandata, a s papom Franjom u dva susreta na početku njegova pontifikata. Iako su im osobnosti različite, susreti s njima doimali su se kao da razgovarate s istim čovjekom. Jednostavni, isti blaženi, topli osmijesi, iste usporene staračke geste, isto zanimanje za položaj Hrvata katolika. Gotovo ne možete istaknuti što ih razlikuje. Pa ni po kozmetičkim detaljima koji se posljednjih godina jako naglašavaju. Kao što su, primjerice, Wojtyline smeđe, Benediktove crvene i Franjine crne cipele. Oni su jednostavno pape kod kojih jednako blješti i zlatni i željezni križ.
Dolazak do ureda Svetog Oca nezaboravan je doživljaj. Mogu ga doživjeti samo rijetki koje je odlučio osobno primiti. Na ulazu vas dočekuje švicarska garda. Prolazak kroz hodnike do četvrtog kata u strogo je određenoj koloni. Ide se iza prefekta, jedan iza drugoga, u tišini pored švicarske garde. Uz zidove stoje ukrašeni odličjima "časni ljudi". Put kroz goleme impresivne prostorije prepun je mističnosti. Kao da prolazite kroz povijest. Sve izgleda nestvarno, svečano.
Susret s papom Ivanom Pavlom II. imao sam u prosincu 2003. Bio sam u njegovoj knjižnici s izaslanstvom iz BiH koje mu je došlo zahvaliti za posjet Banjoj Luci. Nakon vrlo emotivnih govora razgovarao sam sa svecem našega doba:"...A, Večernji list. Croatia", šaptao je. Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica darovao mi je krunicu. Potom je emotivno pozdravio Hrvate, okrenuo se i suznih očiju dugo mahao. Svi smo znali, nikada ga više uživo nećemo vidjeti. Za pola godine otišao je u vječnost. Ostala su sjećanja. Uokvirene fotografije podsjećaju me i na njegove dramatične dolaske u BiH s kojih sam izvještavao. Prijetili su mu atentatom i u Banjoj Luci i u Sarajevu.
Zajedno s Valentinom Rupčić i Ivanom Toljem u dvorani "Pavao VI." susreli smo se u siječnju 2010. s Benediktom XVI. Srdačan, blaga osmijeha, sve suprotno od stereotipa "hladnog Nijemca". Kako vrijeme prolazi, Ratzinger me sve više impresionira.
Danas mnogi, oduševljeni revolucijom pape Franje, zaboravljaju da je nju zapravo pokrenuo papa Benedikt XVI. Jer nitko 600 godina prije njega nije pokazao takvu skromnost. Odrekao se svih papinskih privilegija. Zato je i njega i papu Franju prošle godine "Večernji list BiH" proglasio osobom godine. Imao sam čast papi Franji uručiti u ožujku 2014. Večernjakov pečat. Dok sam čekao susret, koji je po protokolu nakon mise bio na vanjskom oltaru Trga svetog Petra, s podija sam promatrao tisuće hodočasnika koji su mu razdragano mahali. Susret je uistinu bio srdačan. Raspoložen, veseo, pročitao je što piše u obrazloženju priznanja za Osobu godine.
S papom Franjom bio sam i u prosincu prošle godine, upravo kada ga je predsjednik Dragan Čović pozvao u BiH. Ovaj put susret je bio u njegovoj knjižnici. Dok sam prolazio vatikanskim prostorijama, tražio sam u detaljima što se promijenilo u "Franjinu protokolu". Opet sam kao nekada prolazio pokraj švicarske garde, "časnih ljudi, povijesnih slika...". Sve je ipak isto. Baš kao što me je i papa Franjo opet srdačno pozdravio i darovao mi krunicu. Uz fotografije s trojicom papa u albumu, čuvam i one s njihovim državnim tajnicima: Angelom Sodanom, Tarcisijem Bertoneom, Pietrom Parolinom te sa šefom vatikanske diplomacije Mambertijem. I ti su susreti nezaboravni, baš kao i oni nakon i prije njih, iz rimskih restorana s večernjakovcima Silvijem Tomaševićem, Marijem Vrgočem, Ivanom Toljem, Valentinom Rupčić, Darkom Pavičićem, Zoranom Krešićem, fra Ikom Skokom.
Poput Silvija Tomaševića, i ja sam se nekako već udomaćio u Vatikanu. S obzirom na nepredvidivost pape Franje, uskoro bih mogao pisati o svom susretu i s četvrtim Svetim Ocem. Odnosno o tome kako katolici imaju trojicu živih papa. Papa Franjo od srca bi se nasmijao kada bi mu to u subotu u Sarajevu netko spomenuo.
kult ličnosti kao u komunizmu. nekoć CK danas crkva