Nakon svakog sljedećeg u nizu terorističkih napada s islamističkim pečatom, od Pariza, Bruxellesa, Nice do zadnjeg u Berlinu, na društvenim mrežama se obrnuto proporcionalno smanjuje broj plišanih medvjedića, srčeka, bojenja profilnih slika u zastavu pogođene zemlje i izraza ljubavi prema teroriziranom gradu, a sve više se kao ključna riječ spominje “sigurnost” i osuđuje establišment koji, uljuljkan u sekularističke multi-kulti bajke i potpuno odlijepljen od stvarnosti, svoje reakcije na pokolj stanovnika europskih gradova i dalje svodi na “osudu nasilja”, izražavanje “sućuti s obiteljima žrtava” i uvjeravanje javnosti kako će počinitelji “biti izvedeni pred lice pravde i najstrože kažnjeni”.
Pomalo su posustali i dežurni objašnjivači kako je “islam isključivo religija mira”, podsjetnici na križarske ratove, kolonijalizam i sve druge stvarne i imaginarne grijehe Zapada, uključujući i “obojene revolucije” koje su do jučer isti ti glorificirali kao trijumf demokracije nad diktatorskim režimima. Danas je došlo dotle, kako je netko cinično primijetio, da je, zahvaljujući Assadovoj pobjedi, kršćanima sigurnije Božić dočekivati u Siriji nego u velikim europskim gradovima. Nakon Nice i Berlina kamion u zapadnom imaginariju sve više postaje novi simbol straha. Među milijunima frustriranih, siromašnih, neintegriranih, besperspektivnih ljudi bačenih, dovučenih ili dozvanih u strani svijet čije vrijednosti ne prihvaćaju, štoviše, često ih preziru i odbacuju, broj onih koji će se navući na ponuđeni identitetski obrazac u kojem preko noći od sitnog kriminalca, dostavljača pizze ili beznadnog korisnika socijalne pomoći, možete postati svjetska vijest i šehid s perspektivom raja, bit će sasvim dovoljan da Europljane još desetljećima drži u strahu. Kada se prijeđe ta identitetska granica, za “posvećivanje” je dovoljno oteti kamion i zaletjeti se u gomilu. Zahvaljujući sigurnosnim mjerama na aerodromima pojačanim osobito nakon 11. rujna 2001. terorističke samoubilačke otmice aviona su sve rjeđe, no cijena je plaćena time što su neugodni pregledi i gubitak vremena postali svakodnevica milijuna ljudi podvrgnutih aerodromskim gnjavažama koje smo prihvatili gotovo kao gravitaciju, fatalno neizbježnu otegotnost u životu.
No ako više ne ide s avionima i ako je sve kompliciranije s eksplozivom, iznađen je novi model terorističkog napada kamionima, puno jednostavniji i nepredvidljiviji. Ako se nastavi primjenjivati, a nažalost čini se da hoće, do čega će nova teroristička metoda dovesti? Trebamo li uskoro očekivati zabranu masovnih okupljanja na mjestima kojima krupna vozila mogu neometano pristupiti? Zabranu cirkuliranja kamiona u gradovima? Obvezno ugrađivanje u sva vozila iznad određene težine posebnih osigurača koji bi automatski blokirali njihovo pokretanje u bilo kojem scenariju koji bi bacao sumnju da su oteta? Evo novog prostora za patente! Ali čak i kada bi se uspjelo s takvim neutraliziranjem opasnosti od korištenja kamiona kao terorističkog oružja, što islamiste sprječava napadati osobnim automobilima, kojima, istina, ne mogu satrati stotinu već “samo” desetak ljudi u jednom napadu? Teoretski, prevencija takvih napada može ići u smjeru stavljanja u fokus potencijalnih sredstava za teroristički napad i njihove bolje kontrole, pri čemu se čini da sigurnosne mjere uvijek kaskaju korak-dva za kreativnošću terorista, a može se usmjeravati i na potencijalne počinitelje. No danas je i njih nemoguće do kraja kontrolirati, jer iza napada više uopće ne mora stajati nikakva organizacija, nikakva Al-Qai’da ili ISIL, već u ulogu “radikaliziranog pojedinca” potencijalno može preko noći uskočiti bilo tko od milijuna individua koji danas online imaju dostupnu ideologiju za indoktrinaciju, a i inspiraciju za sredstva “posvećenja”. Radi se o mikrofizici terorizma u 21. stoljeću protiv koje nema lijeka, barem ne u okvirima demokratskog društva koje poštuje sadašnju razinu ljudskih prava.
Ostaje stoga gorak zaključak da će se Europljani morati naviknuti na krhkiji svijet od dosadašnjega i život u sjeni neprestane prijetnje nasilne smrti, tj. da će statistici po kojoj im nad glavom cijelog života vise prometne nesreće, ozljede na radu, nepredvidivi slučajevi poput padova u kupaonici, na poledici i sl., morati pribrojiti i promil šanse da će umrijeti ili biti osakaćeni u terorističkom napadu tijekom adventskog sajma, na koncertu, na ulasku u stadion ili u zračnu luku. Ali ljudi ne žive prema statističkim obrascima, već prirodno nastoje uvijek maksimalno zaštititi sebe i svoje bližnje. Koliko god političari lagali da se to neće dogoditi, napadi kojima se ne nazire kraj definitivno će promijeniti način života u Europi. Berlin, primjerice, zadugo neće vratiti nekadašnju atmosferu. Strah od okupljanja, otvorenog prostora, promenade, koncertne dvorane, aviona, kamiona, stadiona i svega drugog što se do sada našlo na udaru terorista, uvlači se u kosti, mijenja način na koji ljudi doživljavaju svijet, a između ostalog nužno mijenja i njihovu hijerarhiju vrijednosti, a time i njihove političke preferencije. Fascinantan je raskorak između narativa koji još prevladava u dominantnim medijima na temu terorističkih napada i migranata, i komentara čitatelja, koje ni najhitriji administratori ne uspijevaju tako brzo izbrisati da ne budu zamijećeni. U tom jazu između simulakruma i stvarnosti valja tražiti razloge “iznenađenosti” Brexitom, Trumpovom pobjedom na američkim predsjedničkim izborima, ishodom talijanskog referenduma ili katastrofalnim rejtingom Hollandea u Francuskoj koji ga je naveo na to da se uopće neće ni kandidirati na izborima sljedećeg proljeća.
Na koncu, ostaje i najvažnije političko pitanje u Europi 2017. – njemački izbori koji će AFD obilno uvesti u Bundestag te pokazati može li Angela Merkel unatoč svemu opstati na vlasti. Napad u Berlinu, koji je još jednom istaknuo sve manjkavosti tamošnjeg sigurnosnog sustava i svu iluzornost vjere da se svi migranti mogu integrirati u europska društva i vrijednosti te time postati imuni na islamistički zov, sigurno će utjecati na ishod izbora, ostaje samo vidjeti koliko. U ovakvom stanju profitirat će i neki politički lovci u mutnom. Milijun migranata koji su od lani bez ikakve ozbiljne sigurnosne kontrole došli na teritorij Europske unije iz dijela svijeta u kojem se sukobljavaju različite džihadističke frakcije, bez ikakve perspektive da svoje ambicije o boljem životu ostvare u kulturno potpuno različitim, njima odbojnim društvima, baza su iz koje će se regrutirati brojni budući “kamionaši”. Račun o njima će se kad-tad podastrijeti onima koji su ih dozivali i propuštali, ali i onima koji su medijski preparirali javnosti europskih zemalja kombinacijom nabijanja krivnje zbog stanja u dijelu svijeta iz kojeg migranti dolaze i emocionalne ucjene slikama čupavih, uplakanih djevojčica i pričama o čestitim inženjerima i doktorima koje je sama providnost poslala kadrovski deficitarnoj Europi.
U stilu onog našeg – gdje si bio 1991.?, nije teško zamisliti da će se u cijeloj Europi uskoro postavljati pitanje – što si zastupao i pisao 2015?
>> Kamion ga je promašio za tri metra: 'Definitivno je bilo namjerno'
Nino Raspudicu,svaka ti cast za komentar